Dok nismo uselili u naš stan (khm…zapravo stan od banke), ovog pitanja nije bilo. No imam osjećaj kako smo stavili ključ u bravu da je svima došla obavijest na google kalendaru da je sad postalo okej počet postavljati to pitanje. Sada više nemaju izgovora. Imaju krov nad glavom i „previše“ godina – što mogu još čekati? Isti podsjetnik se valjda javi kada prestaneš dojiti ili daš dijete u vrtić jer najgore što se može dogoditi je prevelika razlika u godinama pa kako ćeš onda?
Nije mi nikad bilo jasno gdje zapravo čuči taj poriv, taj mali glasić u tebi koji te kopka, da osim što razmišljaš o zakačenim jajnim stanicama u tuđoj maternici, da i tu znatiželju sprovedeš u djelo.
Prvo da dobaciš usput, kao dobar dan kako vam je maternica? Zna li se šta? Onako sa smiješkom, u polušali. Ako se slučajno naljutiš odmah prebace krivicu na tebe – „Pa šta se odmah ljutiš samo pitamo“. Nakon nekog vremena se ohrabre jer ignoriraš i vide da ima prostora za malo više intimnu konstataciju. I onda na kraju ukoliko nisi održala lekciju o granicama i intimi tu zakucaju gol – prijetnju zakamufliranu u dobronamjeran savjet „jer pazi se da ti ne bude kasno“.
Usudila bih se reći da se skoro nikad nisam mogla staviti u kožu „iskrenih i otvorenih osoba“, koje ti žele samo najbolje, a s druge strane uz najbolju volju se ne trude razumjeti što leži iza ignoriranja ovih pitanja. Kao iz pjesme Hladnog piva vrti mi se u glavi „Nije nam jasno“. Stvarno nam nije jasno zašto tebe to zanima? Zašto te to toliko muči ako se vidimo tri puta godišnje i to pitanje je uvijek na repertoaru? Zašto te to muči ako ti nećeš nositi to dijete? Zašto ako roditelju ili bližoj rodbini nekoliko puta kažeš da planiraš imati jednom dijete, zašto te moraju podsjetiti na svakom okupljanju da ne zaboraviš? Pobogu zašto?
Ako se vratimo samo jednu ili dvije generacije nazad vidjet ćemo da su prisnost i intimnost srasli sa zajednicom i bili su skoro nepostojeći kada smo živjeli svi zajedno u istoj kući. Jasno mi je da je nekoliko različitih generacija bilo skoro kao jedno te da su planovi i napredak uključivali svakog u zajednici. Međutim kao što dođu neki novi klinci, kao što danas imamo vodovod i ne pijemo iz bunara (nažalost ne još uvijek svi) i kao što volimo sve nove mogućnosti koje možemo pružiti našoj djeci, a koje nismo imali mi, tako i danas ono selo iz izreke „it takes a village“ više pa skoro i ne postoji. Barem ne u tom smislu riječi, fizičke povezanosti na istoj lokaciji.
U toliko smo stvari i aspekata išli prema naprijed zadnjih desetljeća i vrlo smo rado prihvatili nove tehnologije, naprednije mobitele, mogućnost da komuniciramo video pozivom s najmilijima, nove tehnologije liječenja bolesti, nove sportove, aktivnosti i poslove. Moguća su daleka putovanja, promjene mjesta življenja, ali i načina stanovanja. Više nego ikad moguće je da budemo sve što želimo i gdje to želimo. Međutim kako smo se fizički odvajali i gradili neke svoje živote i snove nismo napustili i grčevito držimo tu potrebu za aktivnim sudjelovanjem u tuđem životu.
U dobu kada smo fizički razdvojeniji nego ikad, u manjim zajednicama nego prije, tražimo bilo kakav način sudjelovanja u tuđem životu.
Pogotovo nam je to omogućeno novim tehnologijama kada komentar, like, klik ili izražavanje mišljenja nikad nije bilo lakše, ali i nikad dalje od ljudskosti. Volimo na glas razglabati zašto susjedov pas laje, iako mu vjerojatno ne znamo ime jer živimo u zgradi od 50 stanova. Zanima nas hoće li se više vjenčati, pa već su 10 godina zajedno, jer nam nije jasno što čekaju? Što mogu čekati? Ja nisam čekala i vidi me ništa mi ne fali. S nestrpljenjem čekamo da nam jave da su trudni jer vjenčali su se već prije godinu dana, ali ne škodi ni koji put pitati, mladi su ne znaju oni što ih čeka. Naglas, s ciljem da nas čuje, prokomentiramo majku s troje male djece, male razlike u godinama, dok ih jedva kupi po dječjem igralištu, jer što joj je to trebalo. Očito joj ne ide. Volimo joj dati do znanja u komentaru da zašto daje djetetu bananu kad dobro zna da u banani ima šećera i da bebe ne trebaju jesti slatko. Treba je podučiti, srećom ja sam tu just a comment away. Jer tako se osjećamo kao dio zajednice, kao dio našeg sela. Makar kroz pitanje, kroz komentar.
Osjećaj da pripadamo nekome, da smo dio nečijeg života, da je sve ovo stvarno.
Ljudi se vole naviknuti na bolje, uzimati ono što im paše, ali teško prihvaćaju kada im netko poremeti sve ono što znaju, jer ipak red se zna. I taj red točnije ono što znamo i „kako treba biti“, bitniji je od toga da su se navike i način življenja promijenili ili kako se popularno kaže vremena se mijenjaju. I mijenjala su se nekad i mijenjaju se danas. Samo je pitanje hoćemo li mi u tom procesu promjena nekoga povrijediti i udaljiti od sebe zbog nemogućnosti adaptacije na novu situaciju. Hoćemo li na silu umetati se u tuđe živote kako bismo zadovoljili sebične potrebe, kako bismo osjetili pripadnost.
Ljudski je biti sebičan, ali je pitanje koliko je ljudski drugome unositi nemir i sram.
Pa tako unosimo nemir u poznato rađanjem prije ili nakon godina za koje se smatra da su prikladne, prevelikim ili premalim razmacima između djece, posvajanjem, odabirom da nemamo djece, prekidom porodiljnog zbog povratka na posao ili u konačnici odabiremo da ne bude onako kako si je naš sugovornik zamislio. No iako su te šablone već postavljene i iziskuju vrijeme i trud da im se prilagodi, ono što svatko može odabrati je svoje ponašanje i reakciju.
I što onda napraviš kada se susretneš s novom situacijom, tuđom situacijom koja nije tvoja? Za početak šutiš, ne komentiraš i ne pitaš ukoliko osoba o čijoj se maternici/odnosu/poslu/životu radi prva ne otvori tu temu. I drugo, budi nježan prema drugima jer ne živimo tuđi život i nikad ne znamo kako je drugima. Ponovi još jednom – nikad. Zapeli smo danas u toj sve većoj dostupnosti i gledanju u tuđe živote preko medija i interneta u zamku da znamo što je najbolje za nekoga i da je baš naš savjet ono što će mu pomoći. Nekada je dovoljno šutiti i biti prisutan, a onda kada te osoba pusti u svoj intimni svijet lagano i nježno koračaj njime.
P.S. Za sve dušebrižnike koji su van kategorije u svemu pa i ovome – oni koji komentiraju i ulaze u tuđi život bez da osobu poznaju duže od 5 popijenih kava, trebaju svoju komunikaciju ograničiti na svakodnevne teme iz dnevnog žutila i klasične „kakosi“, „štaimanovogkodtebe“ ili prigodni emoji.
Foto: unsplash.com

👏👏👏👏👏
Ovaj tekst u udžbenike srednje skole!!!