Ona vječita tema koje postajem svjesnija što sam starija, i što su moja djeca starija – “Mamu nitko ne može zamijeniti”. Zadnjih nekoliko mjeseci imam problema s bolovima u vratu; i koliko god pokušavam redovito odlaziti na masaže, povremeno me ukoči vrat toliko da ga ne mogu pomaknuti – a toliko je teško ne micati vratom kad imaš bebu od nekoliko mjeseci koja se još uvijek samo nosi. I onda, kao naručena, dođe moja mama s mora i veli mi: „Daj dođi do mene da te izmasiram s vražjom masti!“ Ta vražja mast mi je toliko puta pomogla, ali te majčine ruke na mom vratu su toliko magične da se sada dok tipkam osjećam jako zahvalno što je još uvijek s ove strane svijeta.
U nekim svojim prijašnjim tekstovima sam pisala koliko sam sretna što je mama danas sa mnom i mojom obitelji; i u ovom tekstu želim još jednom ostaviti trag o njoj jer uživam u njenoj svakodnevnoj prisutnosti i ljubavi. Kao što sam i sama mama dvije curice, toliko sam svjesna svakim danom sve više koliko je odricanja i ljubavi ona morala podnijeti da bi ja danas bila tu gdje jesam.
Jedan događaj na početku ove godine me posebno potresao i osvijestio koliko mi je bitno da joj čujem glas svaki dan i kažem joj koliko mi znači. Taman kad je naša druga mrvica navršila svoj prvi mjesec, ona je doživjela moždani udar. Taj dan mi je ostao zauvijek urezan u pamćenju, kao i ta noć, i čekanje jutra da joj čujem glas. Zvučala je jako loše i ostala sam u šoku kad sam saznala da je provela cijelu noć sama u sobi, bez monitoringa, i da smo ju ‘otpravili’ u bolnicu (na sigurno mjesto) gdje je prošlo na svu sreću sve u najboljem redu, ali i vrlo svjesni da je moglo sve jako loše završiti tamo gdje bi čovjek trebao biti nadziran i siguran. To popodne, nakon što joj je došao negativan nalaz na Covid prebačena je na intenzivnu njegu na monitoring odakle je htjela doslovno što prije otići. Prošlo je još 5 dana i ona se vratila kući, zdrava i bez vidljivih posljedica proživljenog moždanog udara. Moja obitelj i ja smo na trenutak pomislili da smo ju izgubili, i taj osjećaj je toliko grozan da ne mogu zamisliti kako će to jednog dana zapravo biti. Zapravo, o tome ne treba razmišljati i trudim se svoje misli uvijek usmjeriti na ono što imam danas; a danas sam imala nju, kraj sebe, mamu svoju koja me izmasirala i riješila ukočenosti, mamu koja mi je napravila sataraš za moju obitelj i koju sam nazvala da joj kažem kako mi je žao što sam se danas na njoj ‘istresla’ bez razloga.
‘Mater’ za to i služi (valjda) – da se na nju istreseš i „saspeš“ joj sve jade ovog svijeta, pa kako ja svojoj, tako moja kćer meni ovih dana (čitaj: tjedana) sve ono što joj je na duši i u tom malom mozgu ispolji na meni. Rekla bih da je moja starija kćer inače poslušno dijete, ali brate mileni, ovih tjedana valjda sva ona ljubomora koje nije bila svjesna dosad izlazi na vidjelo. Velika je ona (5 i pol godina) i svjesna da mala beba treba svakodnevnu njegu, ali da treba tetošenje i mile riječi od svakog ko’ ju vidi – e, to baš mala beba ne treba (misli ona). Neke stvari sam korigirala – kao npr. odlazak po nju u vrtić u podne; sada sva sretna ostaje na spavanju i uživa kad ju pokupimo iz vrtića i pravac na igralište s njom; ili kad je sva pažnja usmjerena na nju – svjesna je da je promjena ogromna i da nema od nas roditelja i od baki i djedova sve ono što je imala prije nego je seka došla na svijet. I zato joj pokušavam pričati, i pričati, i samo pričati da je presretna što odrasta kraj baki i djedova i da svako unuče dobiva pažnju kakvu treba, kao što je jednom davno i ona dobivala; samo se toga ne sjeća. Od tog pričanja nadam se da će barem nešto ostati i da će biti zahvalna jednog dana kad odraste na svemu što je imala uz bake i djedove. Tu zahvalnost ‘njegujem’ već neko vrijeme i pokušavam to prenijeti na svoju obitelj i svoju dječicu. Kada legnem navečer uz nju pitam ju vrlo često da mi kaže tri stvari na kojima je zahvalna. Uvijek me iznenadi barem jedna njena zahvalnost; a posebno budem sretna kad izrazi zahvalnost jer je provela vrijeme s tatom ili sa mnom u nekoj aktivnosti.
Ja sam danas zahvalna jer su moji najbliži uz mene, živi i zdravi i jer idem svojoj Hani pročitati priču za laku noć čim završim ovaj tekst.
Na čemu si ti zahvalan/zahvalna danas?
I na koji način ‘hendlaš’ s ljubomorom starije braće/sestara prema mlađima?! Pitam se da li se ta ljubomora smanji tijekom godina, i jesmo li mi roditelji ‘krivci’ ako se ta ljubomora osjeti i u odrasloj dobi?
Pitam se, ali ostajem i dalje zahvalna i sretna što imam njih dvije, sestre koje će imati jedna drugu za cijeli život.
Foto: unsplash.com
