tri, dva, jedan, natjecanje za najbolju mamu započinje!

A samo je jedna ona najbolja. Ima li drugačije smisla cijelo natjecanje? Nemojte mi o tome kako smo sve dovoljno dobre, kako smo sve posebne na svoj način. Želim biti najbolja!

Sve to želimo. Ne sviđa mi se ideja da je neka druga mama bolja mama svojoj Ani nego što sam ja svome Jakovu. To bi značilo da je moje dijete zakinuto i to od najodgovornije osobe  – mene. To bi značilo da nisam dobro obavila svoj ‘posao’. Sigurno sam u nečemu griješila, nad svojim najmilijim, svojim djetetom. Nedopustivo!

Bilo bi dobro da smo uz mame i najbolje susjede, najbolje zaposlenice, najbolje supruge, najbolje sestre, najbolje vozačice, najbolje kuharice, najbolje dekoraterke, najbolje trenerice, doktorice, fizičarke, psihologinje i sve ono što u jedan dan obične mame stane.

Može li dobre? Ajde, prihvaćam i to, ako već nema superlativa.

Može li zadovoljavajuće? E, to ne može! Tu podvlačim crtu. Dalje ne ide.

Može li loše? Čekaj malo, kakvo je to sad etiketiranje?

E pa dobro nam jutro. Dobro jutro meni koja sam nakon gotovo četiri desetljeća shvatila kako mogu sasvim mirne duše biti nečija loša susjeda, loša kći, majka, kolegica. I sasvim mi je u redu to etiketiranje. Jer sam konačno naučila da je i najbolja i najlošija etiketa koju si stavimo same ili uz tuđu pomoć pa onda nosamo oko vrata radeći sve ostale poslove koji nas čekaju. Dok teglimo taj teret oko vrata, ni slučajno ne pokazujemo slabost. Ne pokazujemo drugima da su nas povrijedili svojim komentarima, jer smo uvjereni da nas mišljenje drugih ne zanima. Baš.

Narodna priča o tome kako se svijetu ne može ugoditi ide po prilici ovako: Sin i otac putovali su vodeći sa sobom magarca. Naišli su na čovjeka koji ih je ukorio jer je otac bio na magarcu, a sina pustio hodati. Sin je zajašio magarca, a otac produžio pješke. Idući prolaznik javno je komentirao kako je nečuveno da mlađi sjedi dok stariji hoda pa su obojica uskočili na magu. Treći je kazao kako je strašno da obojica jašu životinju i da bi bilo bolje da je samo jedan onaj koji je na tuđim plećima. Otac i sin zaključiše kako su sve isprobali osim toga da magarac jaše njih. Zavezaše magu i doniješe ga u selo gdje su se svi ljudi smijali njihovoj ludosti. Stari su ljudi bili mudri. Tako barem kažu prolaznici i komentatori tuđih života.

Možemo li drugima ugoditi? Ne. Često ne možemo ugoditi niti sami sebi.

Posebice kad ne pokazujemo svoje emocije ili ih skrivamo kako ih komentatori ne bi vidjeli. Teško nam je slušati vrisku i negodovanje djece pa prelazimo preko svojih granica kako bismo kasnije od svoje vlastite djece bježali ili ih pasivno-agresivno kažnjavali. Činimo isto i sa svima ostalima koji nam stvaraju nelagodu svojim emocijama. Dobijemo slom živaca kad nas netko poziva na red i narastemo kad nas se hvali. A kakve uopće veze ima jesmo li susreli prvog, drugog, trećeg ili četvrtog promatrača. Uvijek ćemo nekome biti grozne. U ovom si trenutku tu na portalu za koji neki smatraju da je grozan i da se djeca oduvijek tuku kako bi bila dobra, a ti si luda mama koja čita gluposti.

Uživaj u bogatstvu života i toga da na tebe viču u prolazu, trube ti, smiju ti se, plaču za tobom, pjevaju s tobom. Jer kakve to uopće veze s tobom ima? Ako još uvijek čitaš tražeći pravila nagradne igre, ona glase ovako:

Smij se kad ti je smiješno! – pet bodova

Plači kad si tužna! – deset bodova

Viči u prazno i lupaj u jastuk kad si ljuta! – sedamdeset i šest bodova

Zovi upomoć kad te strah! – stotinu i pedeset bodova

Igra je gotova kroz sedamdesetak godina. Ne odgovaramo za naknadne izmjene.

DANIJELA Mama, učiteljica, kolumnistica, voditeljica projekta tješilice za bebe Bezabu i projekta Fora priča, autorica knjige Ti (ni)si sama.