Povezujuće roditeljstvo ili gentle parenting – postoji li jedan univerzalan način odgoja djece?
Sve mi koje smo ne tako davno rodile već od prvog plusića na testu bombardirane smo raznim internet savjetima što i kako s djecom. Od onih samih početaka što jesti u trudnoći, kako se pripremiti na porod, tisuće savjeta o dojenju, koje pelene koristiti i koristiti li ih uopće, dohrani i prehrani djece, treninzima spavanja i slično. Onda preživiš tu prvu godinu, ostaneš donekle zdravog razuma, dijete ti je živo, zdravo, raste i odjednom se nađeš u vrtlogu informacija o različitim vrstama roditeljstva te pod konstantnim upitima samog sebe hoćeš li ovime ili onime upropastiti svoje dijete te mu nanijeti neke doživotne traume.
Društvene mreže su pune raznih stručnjaka i edukatora odgoja koji nam svakodnevno izbacuju nove postove, reelse i slično o tome što su naši roditelji radili krivo (a gotovo sve je bilo krivo), što mi radimo krivo i kako bismo trebali bolje, a pritom ako želiš „saznati nešto više“ i promijeniti svoje strategije i načine postupanja s djetetom možeš se priključiti njihovim edukacijama.
Da se odmah na početku razumijemo, nemam ja ništa protiv toga, ako nekome to pomaže i u tome se dobro osjeća i snalazi, samo naprijed.
No, ja radim s djecom već poduži niz godina, a i sama sam majka dvoje male djece te sve češće kroz posao pa i društvo nailazim na izgubljene i opterećene roditelje koji ni sami više ne znaju rade li nešto dobro, što bi trebali i konstantno su u nekim grižnjama savjesti. Onda se pitam: „Ima li to više smisla? Zar je zaista danas tako teško biti roditelj?“. Nemam dojam da je našim roditeljima tako bilo, barem s te strane da se nisu konstantno opterećivali time jesu li nešto dobro napravili i jesu li njihovi odgojni postupci ispravni. Ne opravdavam niti podržavam tradicionalan pristup odgoju gdje se dijete nije ništa pitalo i moralo je biti poslušno bez obzira na sve, ali imam dojam da smo danas otišli u drugu krajnost pa nas umjesto naših roditelja, „maltretiraju“ vlastita djeca.
Prva stvar koja me muči kod bilo kakvog pristupa roditeljstvu je mišljenje da postoji samo jedan, univerzalni stil odgoja. Kao da se sva djeca rode jednaka, s istim sposobnostima i karakterom, pa eto, idemo ih oblikovati na jedan, univerzalan način. U stvarnom životu ne ide to tako. Možeš roditi petoro djece i svaki od njih će biti drugačiji i sa svakim će paliti nešto drugo. Pa će jedno dijete koje ima tantrum pozitivno reagirati na zagrljaj, utjehu i rečenice: „Ja te volim, ja te razumijem.“ i slično, dok će neko drugo dijete na to isto dobit još veći živčani slom i onda ćeš ga morati izignorirati jer je to možda jedini način da sačuvaš i svoje i njegove živce. Danas ni slučajno ne smiješ spomenuti pojmove „kazna“ ili „disciplina“, sram te reći da si povisila ton na dijete jer se bojiš da će ti socijalna služba pozvoniti na vrata ili će ti dijete imati neku neizlječivu traumu.
Otišli smo toliko daleko da povišeni ton, slanje djece na stolicu za smirenje ili neku blažu „kaznu“ (npr. zabranu da gleda crtić) poistovjećujemo skoro s fizičkim zlostavljanjem. Ukratko, danas ako ti dijete skače po glavi, udara tebe ili nekog drugog ili ti razvaljuje stan više ne smiješ nazvati ni neposlušnim ili povisiti ton, već moraš tražiti neke dublje razloge koji su doveli do njegovog ponašanja, ponavljati mu da ga voliš, da ga razumiješ i slične floskule, iako bi u tom trenutku i sebe i njega najradije lansirao na mjesec. Pitam se, ima li to uvijek smisla? Je li zbilja u pozadini uvijek neki dublji razlog i hoćemo li djetetu svojim discipliniranjem povrijediti osjećaje i samopouzdanje?
Jer u svom poslu, a i bližoj okolini ja danas samo vidim jedan veliki broj egoistične i razmažene (da, upravo tim imenom) djece koja misle da im se cijeli svijet treba prilagođavat te hrpu nesigurnih, zbunjenih i očajnih roditelja koju djeca vrte oko malog prsta.
Nikad neću zaboraviti situaciju iz parka gdje je jedno dijete jako ljuljalo moju kćer koja je plakala da se boji i da se želi spustiti. Pritom je majka tog djeteta plaho i sa strahom pokušavala riječima doprijeti do djeteta, istovremeno mi se ispričavajući: „Želim da sama shvati da to što radi nije u redu, dati joj do znanja da ju razumijem, ako vičem, povrijedit ću je“. To nije prestajalo dok na kraju sama nisam zaustavila ljuljačku te spustila svoje uplašeno i uznemireno dijete naučeno da nije u redu nikome raditi ono što ne želi jer to nosi neke posljedice.
Da se razumijemo, podržavam većinu toga što poštujuće roditeljstvo zastupa, slažem se da je dijete individua za sebe i da ga je potrebno uvažiti, prihvatiti, slušati i biti mu podrška kroz život. Naravno da ćeš u svakoj situaciji djetetu ponavljati da ga voliš i da ti je sve na svijetu. Nitko od nas danas ne očekuje poslušnike umjesto djece, ali biti roditelj je ionako često teško, naporno i iscrpljujuće, unatoč svim ljepotama imanja djece. Kad na to sve dodaš dječje tantrume zbog toga što nije dobilo rozi nego žuti tanjur, vrištanje jer ne želi pospremiti igračke po kojima si se već dvadeseti put spotaknuo po stanu, bacanje po podu iz 1001og razloga, logično je da ne možeš konstanto biti smiren i razmišljati o dubljoj pozadini njegova ponašanja i to je u redu. Ponekad je sasvim ok iskoristiti neku od tradicionalnih metoda i uzrečica naših roditelja. U redu je dati kaznu, u redu je povisiti ton i zaprijetiti nekom sitnom ucjenom, u redu ih je i izignorirati ako je to u tom trenutku jedini način da se svi skupa smirite i da postigneš neko prihvatljivo ponašanje. U redu je i ako vičeš jer više ne možeš, jer nemaš snage niti živaca, u redu je pogriješiti i ispričati se djetetu. Neće tvoje dijete imati traume niti će se osjećati nevoljeno, jer mu ionako svakodnevno pružaš dovoljno ljubavi i pažnje što je na kraju dana i najbitnije.
projekt zvan savršen roditelj – jesmo li pretjerali? – SUPERMAME
Foto: pexels.com
Autor teksta: anonimno
Ovaj članak odražava mišljenje autora i ne predstavlja nužno stav portala.