Kada govorimo o slobodi osobnog izbora po pitanju bilo koje teme, a osobito one koja se odnosi na vlastito tijelo, prva ću reći – radi ono što želiš. Čak i „da sam ja ne’ko“ kako kaže poznati stih, ne bih uzela zakon u svoje ruke i ograničavala osobne izbore, ma kako ih pogrešnima smatrala.
No, ono čemu svjedočim u zadnje vrijeme, što u vlastitoj okolini, što na društvenim mrežama i o čemu moramo jasnije i otvorenije razgovarati, nije samo pitanje osobnog izbora, već je pitanje nametanja trenda konstantnog sugeriranja i nasilnog proturanja teze da je estetska kirurgija tek bezopasni dio brige o sebi, uobičajena njega odnosno „dorada“ tijela i nešto što jednostavno možemo smatrati self-care rutinom.
Ma koliko god pravo imali da radite na sebi što god vam je volja, odbijam pristati na tezu da je gore navedeno normalno, da je to novi standard takozvanog držanja do sebe i svog tijela (da ne kažem zdravlja). Odbijam živjeti u svijetu u kojem je odlazak estetskom kirurgu jednako nasušna potreba kao odlazak stomatologu, ginekologu ili da bi nam to trebalo predstavljati zadovoljstvo kao otići najdražem frizeru ili osvježiti manikuru.
Odbijam živjeti u svijetu u kojem se nove generacije žena (jer žene su targetirana skupina kojoj se ta teza podvaljuje, nudi i prodaje) odgajaju misleći da je potrebno nožem, laserom, skalpelom i injekcijom korigirati nešto što je zadano genetikom, biologijom i prirodom.
Odbijam gledati zbunjenost, patnju i osjećaj nedovoljnosti u djevojčica koje gledaju majke pred odrazima zrcala kako negoduju pred viđenim, razmišljajući o operativnoj intervenciji koja bi navodno trebala POPRAVITI ono što se popraviti mora, ono što naprosto nije dovoljno – dobro, lijepo, vrijedno.
Je li zaista najbolje vrijeme za početi s botoxom negdje oko 25te ili 30te godine, kako kažu estetski kirurzi, a sve u svrhu prevencije? Ne mogu se ne zapitati – prevencije čega?
Prevencije normalnih bioloških procesa staničnog starenja koji se neminovno događa kod svih živih bića?
Prevencije odraza godina i života na licima žena koje, eto nesrećom(?!) stare i ne ostaju mumificirane u svojim dvadesetima?
Prevencijom individualnosti osobnih crta lica koja će, nastavimo li s ovim ludilom, za neko vrijeme izgledati sva ista, unificirana, zastrašujuće glatka, bezizražajna i umjetno nalik jedna drugima?
Trebamo li prevenirati pa uraniti s botoxom u dvadesetima, tridesetima najkasnije, kako ne bismo slučajno, kojom nesrećom, doživjeli pedesete i ličili na – zamislite tragedije – sebe same? Do kud idemo s ludilom koje propagiraju jednakim žarom velike kompanije koje zarađuju na stvaranju mitova o tome da smo toliko falične da trebamo korekcije, kao i pojedinci koji, nesvjesni vlastitih nesigurnosti, neprestano produbljuju vlastitu patnju sa – samo još jednim zahvatom/samo još jednom turom botoxa/samo još jednim filerom/samo još jednim malim povećanjem ili smanjenjem čega god…?
Možemo li napokon osvijestiti da sugeriranjem, propagiranjem i reklamiranjem estetskih zahvata kao novonormalnog standarda brige o sebi, zapravo propagiramo činjenicu da se radi nekoga ili nečega trebamo POPRAVITI?
Otkad je to normalno popravljati nešto što je dobro, zdravo i funkcionalno? Nešto što smo dobili rođenjem, što je dio nas oduvijek ili postaje dio nas tijekom vremena koje neminovno mijenja tijelo baš onako kako je i prirodno da se mijenja?
Tko nam je rekao da takvi kakvi jesmo nismo dovoljni?
Tko nam je usadio ideju da ćemo biti dovoljni jednom kad oblikujemo svoju vizuru iglom ili skalpelom, kada tako agresivno nasrnemo na ono što smatramo izvorom svoje frustracije, nedovoljno hrabri da ga potražimo dublje, mnogo dublje, na mjestu koje se ne liječi pod anestezijom.
Ono što činimo i govorimo promatraju generacije koje dolaze, generacije mladih žena koje u svojim formativnim, ali i kasnijim godinama, neće moći razaznati vlastitu vrijednost ako im mi ne pokažemo svoju. Bili influenceri ili ne, svi smo mi nekome primjer i prije nego li djevojčicama i djevojkama nametnemo osjećaj nedovoljnosti, moramo razmisliti zaslužuju li one nositi terete koje mi uporno odbijamo skinuti s vlastitih ramena, dodajući svakoj generaciji još ponešto u amanet.
Oslobodimo ih nerealnih, nemogućih i bespotrebnih mjerila takozvanog savršenstva pod čijim teretom se i same savijamo jer nisu zaslužile učiti od nas o okrutnosti kakvom same sebe tretiramo. Odgovorne smo za generacije koje dolaze, generacije koje imaju svako pravo stajati pred ogledalom i voljeti se, bas takve kakve jesu – unikatni odrazi savršene prirode za koje nitko nema pravo reći da im je nužan popravak.
Nemoguće je naučiti ih voljeti odraz u ogledalu ako prije svega ne zaronimo na to dugo, bolno, iscrpljujuće, ali iscjeljujuće putovanje u samoga sebe, na kojem ponajprije moramo zavoljeti ono što vidimo u vlastitom ogledalu, odmah sada i ovdje, kako bismo sutra i tamo bile bolje i nježnije prema djeci koja dolaze, kao i prema jedinom stvarnom domu kojeg imamo – zdravom, funkcionirajućem, prelijepom tijelu, tijelu dovoljno dobrom baš takvo kakvo je.
Foto: pexels, unsplash
