Vjerujem da svaka obitelj ima neku svoju ovcu, manje ili više crnu. Te crne ovce ponekad (ili često) glume i žrtveno janje, što ostatku obitelji dosta dobro dođe. Ako imamo nekog (jednog) tko je problematičan, drugačiji od nas, čudan, neprilagođen… tada je on problem, a ne mi. Doista vjerujem da postoje dobre obitelji koje imaju zdravu dinamiku, sigurne veze i gdje svatko dobije priliku biti ono što jest. Bojim se da još nisam upoznala nijednu takvu obitelj.
S druge strane, postoje i vrlo toksične obiteljske sredine gdje su svi prepušteni sami sebi, gdje je svaki dan obavijen nekom groznom obiteljskom tajnom o kojoj se ne smije govoriti nigdje izvan obitelji, a svađe, nasilje i mržnja dio su svakodnevice. Takva je bila moja obitelj. Postoje i sve ostale obitelji koje su negdje na tom spektru između savršene i ekstremno toksične. Voljela bih vjerovati da su svi nekako bliže ovom savršenstvu nego drugoj krajnosti, no znam samo ono što sam doživjela i vidjela, a o ostalom mogu samo maštati (što ponekad i činim).
Kad netko čuje da nisam u kontaktu sa svojom obitelji (a to zapravo rijetko tko čuje jer nije baš neki conversation starter), obično se javi nelagoda. Kao, pa kako to, pa to ti je ipak mama, pa obitelj je obitelj, pa ne možeš protiv gena, pa trebamo se držati skupa… Sve je to istina u nekoj mjeri. Ne kažem da je moja odluka da prekinem kontakt najzrelija na svijetu. Dapače, znam da nije. Znam da bi zdravije bilo “proraditi” sve to što me muči kod mame, možda čak skupa s njom na terapiju, možda toliko izgraditi sebe da me ništa što netko drugi kaže ne može ni okrznuti. Da budem mržnjofobna pa da svaka mržnja koju netko baci na mene naprosto sklizne s mene i ostane u lokvici na podu. Ili još bolje, vrati se natrag kao bumerang u glavu, da sam mržnjorepelentna. No, nisam takva. Nisam još tamo. Iskreno, ne znam ni hoću li ikada biti. Pišem ovaj tekst za samu sebe i za sve vas koji ste na sličnom mjestu kao ja, da vam kažem da je u redu ako ovog trena ne možete bolje i ne znate drugačije.
U redu je i ako nikada ne budemo mogli bolje.
Pa, napisat ću samo nekoliko rečenica o svojoj obiteljskoj situaciji… da netko, nedajbože, ne prepozna mene ili moju staru majku. Prvo bih htjela naglasiti da je moja majka imala jako težak život. Znam za mnoge stvari koje su joj se dogodile, na koje nije imala utjecaja i zbog kojih osjećam veliko suosjećanje prema njoj. No, postoje i stvari koje je napravila sama ili ih odbila napraviti kako ne bi preuzela odgovornost za svoj život. To joj jako zamjeram, zbog nje same, ali i zbog efekta koji je to imalo na svo njeno potomstvo. Što točno znači da netko ne preuzima odgovornost za svoj život? Uvijek su drugi krivi. Ovaj joj je kriv što nije dobila posao, onaj joj je kriv što se nije uspjela odseliti kamo je htjela, doktor joj je napisao krivi nalaz pa nije dobila sve što je trebala, ja sam joj kriva što se morala udati pa sam joj time upropastila život (?), njeni roditelji su joj krivi jer joj nisu omogućili ovo i ono, ja sam joj bila kriva što me tuče jer ju izluđujem svojim ponašanjem… i tako dalje… Da smo živjeli u neko drugo doba ili na nekom drugom mjestu na kugli zemaljskoj, ja bih bila oduzeta svojoj majci zbog fizičkog, mentalnog, verbalnog i emocionalnog zlostavljanja i zanemarivanja. Tu ne govorimo o “odgoju na balkanski način”, nego o nečem još puno gorem, stvarnom zlostavljanju i zanemarivanju. Morala sam to naglasiti jer želim da bude jasno zašto je taj odnos za mene ekstremno bolan, čak i sad. Uza sve to, ona si i danas daje za pravo kritizirati moje roditeljstvo i nazivati mene lošom majkom. Srećom, te riječi ne dopiru do mene jer znam iz čijih usta izlaze. To je kao da ti ubojica propovijeda o svetosti života dok stoji iznad trupla s nožem u ruci.
Danas me moja mama više ne može udariti (ili barem ne bez posljedica), ali verbalno i dalje sikće u svijet svoje otrovne strelice. Nikada, baš NIKADA nije rekla ni jedno jedino iskreno ŽAO MI JE. Nikada. Da mi pristupi kao odrasloj osobi i kaže mi da joj je iskreno žao, da nije znala bolje, da nije imala podršku, da je sve morala sama, da ju je bilo strah pokušati drugdje i drugačije, da se bojala riskirati… da dođe s bilo kakvom iskrenom pričom i objašnjenjem, ja bih to prihvatila i oprostila joj. Ako vam se učinilo da još uvijek kao malo dijete žudim za majkom i njenom ljubavlju, dobro vam se čini. Svjesna sam toga da i dalje pokušavam nešto dobiti od nje. Zasad to prihvaćam kao svoju istinu i ne pokušavam to promijeniti. Realnost je, nažalost, okrutna. Moja mama to ne može. Ona ne može izreći iskreno žao mi je jer ne može preuzeti odgovornost za svoj život, što zbog svoje mentalne bolesti, što zbog toga kakva jest ili je postala. Ona to stvarno nije u stanju.
Postoji jedna situacija iz mog djetinjstva gdje sam posebno jako osjetila majčinu izdaju. Više puta sam pokrenula tu temu i pokušala joj objasniti koliko me to boljelo i koliko je utjecalo na formiranje moje osobnosti i cijelu moju budućnost… a sve što je ona mogla reći bilo je: “To nije bila moja odluka. Natjerali su me.” Hej?! Netko te natjerao da postupiš prema svom djetetu kao dušman?? Netko te mogao natjerati da se odrekneš svog djeteta i povrijediš ga na najgori mogući način? Ti tu nisi ništa mogla?? Da danas kaže da je pogriješila i da to nije trebala napraviti, to bi bilo dovoljno. Ali nije i neće. Jednom mi je terapeut rekao da tražim čavle u mesnici. Čekam da se to dogodi, a ona to ne može dati.
Ostajem u tom djetinjem čeznuću da će oba moja roditelja shvatiti koliko su me povrijedili, da će shvatiti koliko sam im bitna i da će posegnuti za mnom.
Nažalost, to se ne događa i najvjerojatnije nikada neće. To je moja patologija koju rješavam na svojim terapijama. Sretno mi bilo.
No zašto onda prekid odnosa? Zašto naprosto ne svedem taj odnos na minimum i kurtoazne posjete dvaput godišnje, kao što puno mojih poznanika radi? Postoje barem dva razloga, a možda ih do kraja teksta nađem još. Prvi razlog je taj što je moja primarna obitelj izrazito toksična i uvuče te u vorteks svojih sranja prije nego stigneš trepnuti. Drugi je taj što želim živjeti svoju istinu, a moja istina je da ja trenutno ne mogu podnijeti sve to što su mi svi oni napravili kad sam bila dijete. Želim živjeti svoju autentičnost, a svi oni (ne samo mama) ne odobravaju ništa što ja jesam i želim biti. Za njih sam uvijek mala živčana seljančica koja ne može vladati svojim emocijama i ne zna se ponašati (kao da me tomu itko učio). Možda je normalno imati užu i širu obitelj koja te provocira, koja se malo šali na tvoj račun, koja malo prelazi granice, ali na kraju smo svi tu jedni za druge, zar ne? No, kod nas to baš i nije tako. Trebalo mi je puno godina da shvatim koliko sam nervozna u prisustvu određenih rođaka i koliko su njihove “šale” toksične, neprimjerene i apsolutno nepotrebne. Znate ono kad ste obiteljski “predmet izrugivanja”? Kad ste “pametna djevojčica”, to je svima super zabavno, sve do određenog trenutka. Kad se pojedinci, u mom slučaju muške osobe koje mi nisu u direktnom krvnom srodstvu, na bilo koji način osjete ugroženi mojim sposobnostima, kvalitetama ili potencijalom… e onda krene druga priča. Sad više nisi tetkova pametnica, sad si postala “prepametna” i trebala bi znati kad je vrijeme da šutiš. Sad nije više slatko što o nekoj temi znaš više od drugih, sad si umišljena. Sad nije više super što si tako dobra u školi, pa ćeš završiti fakultet i dobro živjeti, sad si odjednom nerazumna jer uopće želiš na faks, a mama ti nema love (ne da je itko od bogate obitelji ponudio pomoći, niti ih je to itko tražio).
Malo se vrtim u krug, ali zapravo je vrlo jednostavno pa ću lagano završiti ovaj – nadam se ne premučan – tekst. Roditeljima zamjeram što su me zlostavljali, svatko na svoj način i što me nisu zaštitili od ostatka obitelji, nego su me ponudili kao žrtveno janje i vreću za udaranje svima kojima je trebala. Ostalim članovima obitelji zamjeram to što su na meni (doslovno) iskaljivali svoje frustracije i zlostavljali me na druge načine, kao i to što me nisu zaštitili od roditelja i njihovog zlostavljanja. Zapravo da, kad ovako napišem, zvuči kao da sam odrasla među vukovima. Često sam se upravo tako i osjećala, a jedina osoba u kojoj sam nalazila utočište bila je moja baka. Nije bila savršena, imala je i ona svojih momenata… ali jedino sam njenu ljubav mogla osjetiti, za razliku od svih ostalih ljudi u svom životu.
Zašto nisam u kontaktu sa svojom obitelji, iako mi očito znače jako puno (a možda ne bi trebali)? Zato što sam bolja osoba bez njih. Bolja sam majka kad ne osjećam tu nervozu oko pojedinaca. Bolja sam osoba kad se ne osjećam uvučenom u vrtlog tuđih “nerješivih” problema, svađa, otrova. Bolje spavam kad ne mislim hoće li mi netko od njih doći u goste i kako će me sljedeći put uvrijediti u mom vlastitom domu. Lijepo je kad se družim s ljudima od kojih se ne moram braniti, koji me prihvaćaju kakva jesam i kakva želim biti, koji ne izvlače moje “greške” iz djetinjstva svaki put kad se vidimo, koji podržavaju moju želju da budem bolja, da radim na sebi i koračam hrabro naprijed. Bolje se osjećam kad ne moram tisuću i prvi put slušati istu (netočnu) priču o tome kako nisam htjela oprati suđe pa sam pobjegla na zahod (prava istina je da sam išla povraćati jer su me natjerali da pojedem puno više no što sam mogla). Ne branim svojima da budu u kontaktu s mojim djetetom, isključivo zato što moje dijete želi taj odnos. No, u malim količinama, dozirano. To je još jedna stvar koja me ljuti – koliko znam, u Hrvatskoj bake i djedovi imaju pravo vidjeti unučad, imaju pravo na kontakt i odnos i mogu to tražiti preko Centra za socijalnu skrb ako im to uskraćuješ. Pitam se gdje je taj isti centar bio dok sam ja bila mala i nitko me nije mogao zaštititi? Ne zamjeram im, naravno. Pa kako bi oni uopće mogli znati da ja postojim? Koliko god to toksično za mene danas bilo, priznajem da zamjeram okolini koja nije poduzela ništa da me zaštiti. Gdje su bili svi rođaci, bliži i dalji, svi susjedi, učitelji, školski psiholog (s kojim sam svojevoljno išla na razgovore)? Gdje su svi oni bili da prepoznaju nezaštićeno dijete prepušteno samo sebi? Okolina je samo prepoznala djevojčicu koja je super u školi, ali ima problema s emocionalnim reakcijama i svi su zaključili da je to sigurno zato što previše učim.
Nemojte me pitati zašto nisam u kontaktu sa svojom primarnom obitelji. Nemojte me pitati kako to mogu raditi vlastitim roditeljima. Pitajte se vidite li u svojoj okolini dijete koje živi moju sudbinu. Budite stabilna i pouzdana odrasla osoba u svom susjedstvu, u učionici, u zajednici u kojoj se nalazite, a prvenstveno u svom domu. A ako to ipak niste jer su vas oštetili kao i mene i moju majku prije mene i njenu prije nje… pokušajte barem biti iskreni sami sa sobom i priznati si što nije OK. Ja vam neću govoriti da će vam biti bolje kad oprostite, nego ću vam umjesto toga preporučiti knjigu Otrovni roditelji. Sretno nam svima s pronalaskom drugačijeg puta!
Anonimno
Hvala na predivnom i teškom svjedočenju i na hrabrosti jer se to osuđuje na našim prostorima sli treba reći ISTINU .Bravo i jos jednom HVALA!