Tek odnedavno, čini mi se, žene su istinski progovorile o tome kako je majčinstvo (nekad) teško. I sad kad se veo tajne i iluzije napokon podigao, odmah se stvorio veliki val onih koji su te iste mame pokušali poklopiti i zataškati pričajući o tome kako majčinstvo nije teško, ne bi trebalo biti teško i kako smo mi mame koje govorimo o tome kako je teško zapravo – razmažene sebičnjače.
A sad ću ti reći jednu istinu. Majčinstvo je teško ako ga radiš kako treba.
I ponovit ću to milijun puta. Jer, ako si ti osoba koja kopa po svojim programima i istražuje svoje dubine, onda te dubine vidiš u svojoj djeci i svjesna si što sve tvoje podsvjesno čini njihovom podsvjesnom. I tu sad uopće ne govorim o težinama koje su prisutne u fizičkom smislu – trudnoća, rađanje, postpartum. Pelene, dojenje, kuhanje, trčanje na aktivnosti, doručak, ručak, večera, projekti, vrtićke obaveze, roditeljski, ocjene, odjeća, rođendani…
Pretpostavimo da je tu i tata koji preuzima brigu o tome i nekako se snalazite jer težina je lakša kad se dijeli. Ali, tu je onaj nevidljivi teret majčinstva. Ona briga koju svi danas kao demoniziraju i zovu kontrolom, ali ja neću. Voljeti svoje dijete puno je više od toga da brineš o njegovim fizičkim potrebama. Voljeti dijete jest brinuti o njegovim emocionalnim potrebama.
I to zvuči jako jednostavno. Voliš, maziš, paziš i to je to. I možda i jest jednostavno. Ali je teško. Jer tvoj život nosi svoje i tebe nitko nije naučio kako da budeš sa sobom u težini. I ne možeš sada samo s lakoćom biti istinski prisutna za svoje dijete jer, priznat ćemo, većina nas ne zna kako istinski biti tu za samu sebe.
I onda kad žena u postpartumu osjeti da ima sve, ali tuga je u njoj golema i prevelika, osjeća se ludom.
Kako da nekome kažeš da ti se plače zbog svega što si izgubila, zbog svega što više nisi, kad imaš sve oko sebe što bi trebalo biti jednoj ženi potrebno ( i dovoljno) za sreću.
Istina je da je majčinstvo veliki, ogromni dobitak. Ali istovremeno je i gubitak jednog identiteta koji smo nosile dvadeset, trideset, pa čak i četrdeset godina. Bile smo TO, sada smo nešto sasvim drugo. Uh.
I potrebno je vrijeme da taj novi identitet obuhvati i malo onog starog i da se stope zajedno u novu tebe. Ne samo vrijeme, potrebna je pažnja i toplina i ljubav prema sebi. Ali prije svega toga, potrebno je iskreno sebi priznati ono što jest. Ono što može biti za mnoge od nas period postpartuma i nekoliko godina nakon njega. Traganje za svojom novom autentičnom prirodom.
Poslušaj i pogledaj kako je jednoj ženi u tome pomogao ples. Ples i osjećaj potpune prihvaćenosti svaki tjedan u dvorani.
