Postoje ljudi koji ne izgledaju anksiozno. Odgovorni su, pouzdani i funkcionalni. To su oni na koje se uvijek može računati. Oni koji sve drže pod kontrolom – posao, obitelj, obaveze, rokove. Izvana djeluju stabilno, sabrano i sposobno.
Ispod te funkcionalnosti često postoji napetost koja ne prestaje. Misli koje se vrte kao na “ringišpilu”, uz osjećaj da nikad nije dovoljno što god su napravili.
Čak i kada sve ide dobro, u njima postoji tihi glas koji govori da su mogli bolje, više, brže. Mnogi od njih osjećaju krivnju kada odmaraju. Kao da je odmor luksuz koji nisu zaslužili. Kao da moraju prvo sve riješiti, svima pomoći, sve dovršiti pa tek onda možda smiju stati. Riječ “ne” gotovo da i ne postoji u njihovom rječniku.
Oni su generacija koja je odrasla uz puno moranja. I sama sam iz te generacije. Učili su nas da moramo biti dobri i pristojni. Moramo se truditi i uspjeti. I, naravno, biti jaki. Jer slabe nitko ne voli.
Uz to je često dolazio i tihi osjećaj krivnje. Onaj koji se javi ako nešto ne uspijemo, ako pogriješimo i ako, ne daj Bože, nekoga razočaramo.
Učili su nas da vrijedimo samo onda kada smo dovoljno dobri za druge. Pritom nas nisu učili da smijemo misliti i na sebe, jer to je sebično.
Mnogi su tako naučili da su dobri samo ako su savršeni. Ako su odgovorni i sve drže pod kontrolom. I ako nikoga ne opterećuju svojim osjećajima.
Problem je što nas nisu naučili nečemu što je jednako važno, a po meni i najvažnije – kako voljeti sebe. Nisu nas naučili kako biti nježni prema sebi kada pogriješimo. Kako da stanemo i odmorimo. Ne učimo kako reći “ne” ljudima i situacijama koje nas povređuju. Umjesto toga učili su nas izdržati, stisnuti zube i bez pogovora gurati kroz život.
Zato danas imamo mnogo ljudi koji na van funkcioniraju gotovo izvrsno, ali ne žive mirno. To su ljudi koji preuzimaju više nego što trebaju i više nego što mogu nositi. I više nego što bi itko od nas trebao nositi.
Ljudi koji teško postavljaju granice. I stalno analiziraju svoje postupke preispitujući se jesu li nešto mogli napraviti bolje ili više. Analiza je paraliza, a onda se javlja strah, nelagoda, frustracija i anksioznost.
Anksioznost, ona tiha, uporna i često vrlo dobro maskirana uspjehom i odgovornošću.
Zato je važno stvoriti prostor u kojem se o tome može govoriti bez etiketa i bez osjećaja da nešto s nama “nije u redu“, jer s nama je sve u redu, samo ne znamo dovoljno voljeti sebe.
Postoje pristupi koji pomažu ljudima da razumiju što se nalazi ispod stalne napetosti – uvjerenja o tome da moramo biti savršeni, da moramo sve kontrolirati, da smo odgovorni za sve oko sebe.
U psihoterapijskim pristupima, poput realitetne terapije koju sam ja završila, fokus nije na etiketiranju ljudi nego na razumijevanju obrazaca našim ponašanja koja proizlaze iz naših nesvjesnih i svjesnih uvjerenja.
Ponekad je prvi korak samo shvatiti razliku između brige i anksioznosti. Drugi je prepoznati koliko perfekcionizam i pretjerana odgovornost zapravo iscrpljuju. Treći je početi učiti nešto što mnogi nikada nisu imali priliku naučiti, a to je kako živjeti s više unutarnjeg mira. Ne savršeno i bez pogreške, već s više razumijevanja prema sebi.
Možda je najvažnija promjena u tome da prvi put u životu prestanemo vjerovati da vrijedimo samo onda kada smo savršeni. I počnemo učiti da vrijedimo i kada samo postojimo.
Voljeti sebe je imperativ, a ne egoizam. I sva sreća, može se naučiti.
Ako si se prepoznala u ovom tekstu, za tebe sam kreirala radionicu “Anksioznost kao svakodnevna pojava? Kako ju preživjeti?” Namijenjena je ženama koje izvana djeluju stabilno, a iznutra nose stalnu napetost, pretjeranu odgovornost i osjećaj da nikad nije dovoljno. Na radionici ćemo prolaziti razliku između brige i anksioznosti, obrasce perfekcionizma, overthinkinga i način kako početi živjeti s više unutarnjeg mira. Radionica je uživo u Zagrebu, 25. 3. 2026., u maloj grupi do 10 žena.
Više informacija o radionici i prijavu potraži na ovom linku.
Anastazija Godić je psihoterapeutkinja i mindfulness trenerica s više od 16 godina kliničkog iskustva rada s osobama koje visoko funkcioniraju, ali žive pod stalnim unutarnjim pritiskom, kroz individualni i grupni rad. U svom radu spaja jasnoću strukture, razumijevanje ljudskih potreba i uvjerenja u podlozi, uz praktične korake promjene.
