Postoji nešto duboko pogrešno u društvu koje se toliko voli pozivati na svetost majčinstva, a tako lako ponižava žene koje su majke. Jutros sam uz kavu čitala članak pod naslovom „Plastifikacija djetinjstva”, čiji je autor, pogađate – muškarac. Njegov tekst koji naizgled govori o štetnosti mikroplastike i njezinu utjecaju na zdravlje najmlađih, vrlo brzo prerasta u nešto sasvim drugo. U još jednu lekciju ženama o tome kakve bi trebale biti majke.
Autor, između ostalog, prestanak dojenja povezuje s komocijom, izgovorima i lijenošću, dok žensku emancipaciju postavlja nasuprot biologiji. Zastanimo malo kod toga. U 2026. godini, u javnom medijskom prostoru, žene koje prestanu dojiti proglašavaju se potencijalno lijenima. Emancipacija se prikazuje kao neprijatelj majčinstva. A duda varalica gotovo kao simbol oduzimanja majčine bliskosti djetetu. I sve to pod krinkom brige za zdravlje djece. U 2026. godini koju su obilježile tragedije uzrokovane postporođajnom depresijom i lošim mentalnim stanjem majki koje su gotovo u potpunosti prepuštene same sebi.
I upravo je autorova tvrdnja koja emancipaciju postavlja nasuprot biologiji – posebno opasna.
U tom narativu majka je ona koja uvijek daje. Koja ne posustaje. Koja ne stavlja sebe na prvo mjesto. Koja je nježna, strpljiva, požrtvovna, beskrajno dostupna i zahvalna na svojoj ulozi. Majka koja nema pravo na granice jer se njezina ljubav mjeri količinom žrtve. A kada govorimo o takvom idealu majčinstva, ne možemo zanemariti ni religijski kontekst. Pa upravo zato jer je tekst izašao na katoličkom portalu, želim se posebno osvrnuti na taj segment. U katoličkoj tradiciji Bogorodica se često postavlja kao najuzvišeniji uzor majčinstva. I sama poštujem vjeru i njezinu duhovnu dimenziju. Ali smatram da moramo imati hrabrosti postaviti jedno važno pitanje. Što se događa kada se ideal svetosti počne koristiti kao mjerilo vrijednosti stvarnih žena? Kako žena od krvi i mesa može dosegnuti ideal žene koja je u vjerskoj tradiciji uzdignuta na razinu svetosti? Kako se obična majka, koja je umorna, preopterećena, koja ponekad izgubi strpljenje, koja želi raditi, imati vlastiti identitet, seksualnost, ambicije i život izvan majčinstva, može uspoređivati s Bogorodicom? Ne može. I ne bi ni trebala.
Problem nije u duhovnom uzoru, problem nastaje kada se jedna teološka slika savršene majke pretvori u društveno očekivanje prema svim ženama.
Kada se poniznost počne tumačiti kao šutnja. Kada se požrtvovnost pretvori u obvezu samoodricanja. Kada se majčinska ljubav poistovjeti s potpunim nestankom žene kao zasebne osobe.
Jer ako je ideal majčinstva nedostižan, onda je svaka stvarna majka unaprijed osuđena na neuspjeh.
I upravo zato me toliko smeta retorika kojom se žene koje prestanu dojiti proglašavaju potencijalno lijenima. Jer se ona savršeno uklapa u taj obrazac.
Ne dovodim u pitanje važnost dojenja. Ne dovodim u pitanje ni potrebu da govorimo o mikroplastici, njezinoj prisutnosti u našem okolišu i mogućim zdravstvenim posljedicama. Dovodim u pitanje pravo bilo koga da iz tih činjenica izvodi moralne presude o ženama.
Jer znate što ne znamo kada vidimo majku koja hrani dijete bočicom? Ne znamo koliko je noći proplakala pokušavajući dojiti. Ne znamo ima li dovoljno mlijeka. Ne znamo kakvo je bilo njezino iskustvo poroda. Ne znamo uzima li lijekove, ima li zdravstvene poteškoće, kakvo joj je mentalno zdravlje. Ne znamo je li pokušavala danima, tjednima ili mjesecima. A zamislite, možda jednostavno nije željela dojiti. I znate što? Ni tada ne zaslužuje biti proglašena lijenom, osobito ne od muškarca koji nema niti približno pojma kroz što sve ta ista žena prolazi.
Rekla bih da taj članak neće naići na veliku čitanost, no neovisno o tome, zabrinjava me način na koji se u tekstu ženska emancipacija suprotstavlja biologiji. Jer to nije samo jedan benigni tekst, jednog benignog muškarca. To je izravan atak na sve što smo morale proći da bismo danas slušale moralne propovijedi nekoga tko nema pojma niti životnog iskustva na temu majčinstva. Problem nastaje kada se emancipacija i feminizam sotoniziraju i predstavljaju kao atak na majčinstvo. Kako to da žena može biti ili slobodna ili dobra majka? Tko ima pravo o tome odlučivati? Zašto je njezina autonomija prijetnja djetetu?
Zašto se kvaliteta majčinstva mjeri spremnošću žene da se odrekne vlastitih potreba?
Ženska emancipacija nije neprijatelj majčinstva. Ona je jedan od preduvjeta da majčinstvo bude slobodan izbor, a ne društveno nametnuta žrtva.
I još nešto. Ako govorimo o globalnom problemu plastike, zašto se odgovornost na kraju ponovno lomi preko ženskih leđa? Zašto se ne bavimo industrijom, proizvođačima, regulatorima, sustavom podrške roditeljima? Zašto u raspravi o zdravlju djece gotovo uvijek završimo na majčinu tijelu, majčinim odlukama i majčinoj krivnji? Gdje su u toj priči očevi? Zašto je majka ponovno jedina koja mora biti dovoljno informirana, dovoljno požrtvovna, dovoljno prirodna i dovoljno dobra?
Kao majka dvojice dječaka, kao žena i kao osoba koja već godinama javno govori o stvarnosti majčinstva, smatram iznimno važnim reagirati na ovakvu retoriku. Ne zato što dojenje nije važno. Nego upravo zato što jest. I zato što žene zaslužuju kvalitetne informacije, stručnu podršku i mogućnost izbora bez srama. A od medija, osobito onih koji se pozivaju na kršćanske vrijednosti, očekivala bih više razumijevanja, suosjećanja i postovanja prema ženama. Jer ako već toliko govorimo o vrijednosti majčinstva, možda bismo za početak mogli pokazati malo više poštovanja prema samim majkama.
Majka koja ne doji nije manje majka. Majka koja djetetu daje dudu ne uskraćuje mu ljubav.
Majka koja želi raditi, stvarati i biti ekonomski neovisna ne ide protiv biologije. I najvažnije, majka ne mora neprestano dokazivati svoju vrijednost kroz količinu vlastitog odricanja.
Možda je konačno vrijeme da prestanemo govoriti o majkama kao o problemu koji treba ispraviti i počnemo govoriti o društvu koje ih uporno odbija razumjeti. Jer djeci nisu potrebne savršene majke. Potrebne su im majke koje društvo ne kažnjava zato što su ljudi.
