Kad godinama dišeš tiho, hodaš na prstima, jedeš kad je zgodno, spavaš kad sve napraviš i radiš ono što te jako veseli ponekad u mjesecu, živiš – ali ne živiš. Kad te strah na glas reći istinu jer ne želiš da tvoje dijete i tvoji roditelji znaju da ti je teško. Prvih si mjeseci jedva disala dok nisi ojačala ramena, a onda si naučila s vremenom ne slušati ono što dijete u tebi vrišti nego znaš hodati i trčati sa svojom kućom na svojim leđima.
I onda godinama kasnije shvatiš da s tobom nešto ne valja jer se nigdje ne osjećaš dobro, jer si umorna od ljudi, situacija, odnosa, iznenađenja, od jutra koje te sutra čeka. Preumorna. Onda shvatiš da već dugo dugo nisi bila važna. Onaj mali čovjek bio je važniji. Morala si odabrati jer nisi smjela dopustiti da njemu bude teško kao što je tebi nekad bilo. Više ti nije teško, sad je preteško. Znaš kako je kad osjećaš da trebaš rješavati sve oko sebe kako bi napravila mir i kako nema prostora za tvoj kaos jer ga nema tko uzeti i smiriti te.
Očajnički tražiš bliskost na jednu noć, na jedno ljeto, na jednu kavu, na jedan izlet. Istovremeno znaš da to nitko od njih neće moći jer je i tebi teško kad skineš onaj naučeni smiješak – ‘ja to sve mogu i ništa me ne smeta’. I koliko god lijepo zvuči da ti netko kaže kako možeš biti ono što jesi, ti znaš da treniraš već godinama kako bi nosila sve ovo što imaš pospremljeno iza sedam oklopa od metala. I dobro znaš da će otići kad jednom pokažeš zube, suze i strah. Znaš to jer si to pokušala puno puta, jer si hrabra i vjeruješ čak i sada, i nakon toliko dugo vremena. Možda postoji netko jednako snažan.
Kako živjeti normalno nakon što godinama nisi bila važna?
Znam, svi će reći da sam to odabrala. I jesam. Jer nisam željela dozvoliti da se dom u potpunosti raspadne i da mi ga uzmu. Ponijela sam ga sa sobom na svojim golim leđima. Jesam li uopće imala ikakvog izbora? Može li smrt biti odabir? Može li netko ove moje riječi koje nisu umotane kako bi bile nježnije i jasnije, nego su brutalne, iskrene, oštre, gole i krvave pročitati s oduševljenjem kao i neke druge tekstove? Ispod sjajnog celofana svega što oko sebe vidimo i predivnih afirmacija nalaze se ljudske sudbine koje ljudi nisu mogli ne odabrati. Tereti koje ne možemo nositi sami, a ipak ih nosimo. Postoje životni trenuci koji su objektivno loši i u kojima držimo da se sve apsolutno ne raspadne dok se mi raspadamo. Oni u kojima nema sretnog rješenja nego malo manje nesretnog. Onoga u kojem čekamo godinama da se oporavimo od ozlijede i gubitka. I dok život prolazi i daje sućut, mi stojimo s teretom koji ne može nositi nitko osim nas, niti ga možemo s ikime podijeliti jer smo ga progutali nekad davno.
I znamo da smo zasrali, da smo zeznuli, da smo krivo odabrali. Ništa to ne mijenja činjenicu da skupljamo rasute pikule na livadi punoj rupa dok pored nas prolaze oni s čvrstim vrećama punima pikula i osmijehom na licu. Oni nisu odlučili uzeti vrećicu koja se na prvu činila kao nesigurna, ali baš na akciji.
Možemo li postati važni kad smo svijet navikli na svoju nevažnost?
Možemo li na ovo sve što nosimo dodati još po vreću čuđenja, šoka i iznenađena? Možemo li biti čudljivi, smušeni, ljuti, netaktični, nedruštveni, zaboravljivi?
Poželjela bih samo jednu želju. Postati opet važna i ne izgubiti sve ono što mi je bilo važnije.
Fotografije: unsplash.com
