Postoji ta rečenica koju izgovorimo gotovo svakodnevno, a koja često ima dalekosežne posljedice koje vučemo čak i u odrasloj dobi. Često je izgovorimo, olako i bez razmišljanja, s najboljom namjerom. Ta rečenica glasi: “Pusti, mama će.”
Izgovaramo je dok pospremamo stol, brišemo pod, skupljamo igračke ili jednostavno rješavamo ono što je ostalo iza svih drugih. U tim trenucima čini se kao najbrže i najjednostavnije rješenje. Nitko ne prigovara, sve se riješi odmah i život ide dalje. To nekako vučemo još od trenutka kada tek postanemo mame, pa krene presvlačenje pelena. Često pomislimo kako bismo rado da nekada netko drugi preuzme, ali nemamo snage pustiti jer ipak, mi znamo najbrže i najbolje. Pa tako pomalo okolina počne naš trud, rad i doprinos uzimati – zdravo za gotovo. Postajemo pomalo – nevidljive.
Dižem ruku visoko u zrak jer sam upravo takva bila, misleći kako time olakšavam sebi. Jer biram učinkovitost i mir, a ispod toga se krije potreba za kontroliranjem stvari. Međutim, s vremenom sam počela gledati širu sliku, ne samo što radim sebi, nego i što time zapravo učim svoju djecu.
Majka sam dvojice dječaka koji imaju 8 i 10 godina. U dobi su kada već puno toga razumiju, ali još uvijek najviše uče promatrajući. U našem domu je i pas Frida, koja uvijek uspije dodati još malo kaosa u trenutku kada naivno pomislim da sam sve dovela u red. I upravo u toj svakodnevici, između škole, igre, psa i života koji se stalno događa, počinju se formirati obrasci.
Prije nego se krenem baviti tematikom „tradicionalne žene“ koja brine o obitelji i kućanstvu, zapitala bih vas slijedeće – tko ustaje kada se nešto prolije? Tko briše? Tko primjećuje da je nešto ostalo iza, a tko samo nastavlja dalje?
U jednom trenutku shvatiš nešto što nije ugodno priznati: dječaci ne odrastaju u muškarce koji “ne vide” zato što su takvi, nego zato što nikada nisu morali gledati. Jer je uvijek postojao netko tko je bio korak ispred (op.a. iza) njih i odradio sve umjesto.
U našem slučaju, to sam bila ja. Veličanstvena Supermama koja sve vidi i reagira prije nego što itko drugi stigne primijetiti. Dugo sam to smatrala svojom snagom. Tradicionalna žena koja sve stiže. Organizirana, odgovorna, uvijek na vrijeme. Međutim, s vremenom sam shvatila da to nije snaga, nego obrazac koji nesvjesno prenosim dalje. A ako sam u nečemu dobra, dobra sam u kidanju transgeneracijskih obrazaca.
Ako sve napravim prije nego što oni uopće primijete da nešto treba napraviti, onda ih ne učim odgovornosti. Učim ih da će uvijek postojati netko tko će to riješiti umjesto njih.
Zato sam odlučila stati i ne raditi više sve automatski, ne reagirati odmah, ne spašavati prostor prije nego što oni dobiju priliku da ga vide. Ne zato što želim živjeti u neredu, nego zato što želim da nauče što znači živjeti u zajedničkom prostoru. To ne izgleda savršeno. Ponekad znači da proliveni sok ostane na stolu nekoliko minuta duže nego što bih htjela ili da mrvice nisu odmah nestale. Ponekad znači da moram svjesno šutjeti i čekati. Ali upravo u tim trenucima događa se promjena.
Kad stariji klinac ustane bez da ga pitam i obriše stol ili kada mlađi sam uzme krpu i kaže “ja ću”, shvatiš da se nešto pomaknulo. To su male stvari, ali to su upravo one stvari iz kojih se gradi odgovornost. I tu dolazimo do dijela o kojem se rijetko govori.
Uključiti djecu u svakodnevne zadatke ne znači samo reći im da nešto naprave. To znači i stvoriti uvjete u kojima oni to zaista mogu napraviti – sami i bez upute.
Ako je svaka druga rečenica “nemoj to dirati”, onda ih zapravo učimo suprotno od onoga što želimo. Zato sam počela pojednostavljivati svoju svakodnevicu. Smanjiti očekivanja i birati da sami „srede“ svoj nered, makar to napravili „ofrlje“. E sad, ono što mi je bilo važno je da pri tome koriste proizvode koji nisu za njih opasni. U tom kontekstu, Jon Super Clean proizvodi su se prirodno uklopili u rutinu. Ne zato što sam tražila “savršeno sredstvo”, nego zato što mi je bilo važno da mogu uključiti djecu bez dodatne napetosti i kontrole. Osim toga, birala sam Super Jon iQ Clean proizvode, koje svakodnevno koristim i stoje mi nadohvat ruke bez straha, jer su su nježni i učinkoviti, sigurni, s 99% prirodnih sastojaka i mirisima na bazi prirodnih ulja, bez agresivne kemije. Proizvodi su na vodenoj bazi – bez alkohola, amonijaka i sličnih otapala, a donose čistoću koja ne ugrožava ono što mi je najvažnije. Drugim riječima: nema straha za moju djecu i Fridu jer su proizvodi sigurni, na vodenoj bazi te imaju prirodan, blag i ugodan miris.
A kada već spominjem vodu, ono što je dodatan plus ovim proizvodima je to što ih mogu refillati. Dakle, kada ih potrošim, u pakiranju dobijem tablete. Praznu bočicu napunim vodom i tabletu ubacim unutra i imam novu dozu sredstva za čišćenje pri ruci. Sigurno za moju djecu i ekološki osvješteno – e to je meni važno, a klincima je zabavno jer upravo kroz igru uče kako ne zagađivati okoliš dodatnom plastičnom ambalažom.
Naravno da moji dječaci koriste sredstva za čišćenje uz moj nadzor, u skladu sa svojom dobi i odgovornošću. Ali razlika je u tome što ih više ne moram zaustavljati. Mogu ih uključiti. I to je zapravo ključ svega. Odgoj se ne događa u velikim razgovorima ni u idealnim trenucima. Događa se u svakodnevnim situacijama, u tome tko primjećuje, tko reagira i tko preuzima dio odgovornosti. Ne želim odgajati dječake koji će jednog dana živjeti u prostoru koji se “održava sam”. Ne želim da ljubav jednog dana za njih znači da netko drugi sve drži pod kontrolom. Želim da znaju da dom nije servis, nego zajednički život.
I možda ne mogu utjecati na sve što će postati, ali mogu na ono što svaki dan gledaju.
Ne učim ih da pomognu meni. Učim ih da žive sa mnom.
