Svi smo kao djeca vjerovali u zubić vilu, Djeda Božićnjaka, uskršnjeg zeku koji skriva jaja po dvorištu. Dugo smo bili uvjereni da postoje, bez imalo sumnje. A onda su nam, kad smo dovoljno narasli, ipak priznali istinu. Sjećam se tog osjećaja: zbunjenost, razočaranje, ali i jedno veliko pitanje – gdje je nestala čarolija?
Danas, promatrajući novu generaciju djece, primjećujem nešto drugačije. Djeca vrlo rano shvate da ništa od toga nije “stvarno”. Znaju da su to mama, tata, bake i djedovi koji ostavljaju poklone i skrivaju jaja. I ne samo da shvate, nego to prihvate gotovo bez imalo emocije.
Kada je u svijet mašte ušla stvarnost? I zašto?
Prva stvar koja mi pada na pamet je tehnologija. Djeca su od najranije dobi izložena ogromnoj količini raznovrsnog sadržaja. Informacije su im dostupne odmah, bez čekanja, bez prostora za zamišljanje. Svijet mašte polako ustupa mjesto svijetu koji im je stalno “serviran” na malom ekranu. I koliko god mi to pokušavali ograničiti, činjenica je da će se s tim susresti – ako ne kod kuće, onda kroz vrtić, školu, prijatelje. Druga stvar, koja me možda još više iznenađuje, jest činjenica što djeci to ne smeta. To sam shvatila kada je moje dijete sa samo tri godine mirno izjavilo da zna da zubić vila ne postoji. Bez tuge, bez razočaranja. Samo činjenica. I tu sam se zapitala – jesmo li izgubili nešto važno?
Ne govorim o tome da djecu treba “lagati”. Govorim o onom posebnom prostoru djetinjstva u kojem je sve moguće.
O vjerovanju u čuda, u nevidljivo, u ono što nema logično objašnjenje. Jer upravo ta “lakovjernost”, kako je odrasli vole nazvati, zapravo je temelj dječje mašte, kreativnosti i unutarnjeg svijeta. Možda djeca danas ne prestaju vjerovati zato što odrastaju brže nego im je sve nesvjesno, prerano objašnjeno.
Ne znam postoji li način da to promijenimo. Možda ne možemo zaustaviti vrijeme ni tehnologiju. Ali možemo birati kako ćemo pričati priče, koliko ćemo prostora ostaviti mašti i hoćemo li zajedno s njima barem malo – vjerovati. Zato ću ja, unatoč svemu, i dalje svojoj djeci govoriti da čuda postoje. Ne zato što su stvarna, nego zato što su važna. Jer djetinjstvo bez čarolije nije isto.
Fotografije: pexels.com
