Počela sam raditi s 19 godina, dobila sam svoj prvi ugovor za stalno. Mala balavica je došla u korporaciju i grizla gdjegod je mogla, zanimalo me sve, svugdje sam gurala nos jer sam bila željna znanja. Nakon mjesec dana sam dobila promaknuće, nakon 3 mjeseca novo. Poprilično dobro za djevojku koja je tek upisala fakultet. Nakon godinu i pol dana na poziv sam otišla kod drugog poslodavca, a nakon 4 godine preko natječaja dobila novi posao. Usavršavala sam se, išla na edukacije, radionice, seminare i uživala u tome! Znanja nikad previše, ako mene pitate.
Odradila sam puno prekovremenih u svojih nepunih 12 godina staža, naučila puno toga i maštala da budem direktorica odjela u nekoj korporaciji, količina posla i prekovremeni su me najmanje brinuli. Dok nije došlo dijete. Tad su se u potpunosti promijenili moj mentalni sklop i životne želje.
Kad je Lukas napunio godinu dana, vratila sam se na posao, moram priznati da je bilo zaista naporno uskladiti posao, pripreme za vrtić, kuhanje, čišćenje i kvalitetno provođenje vremena s djetetom. To mi je, uz kvalitetnu prehranu nas svih, bila najbitnija stvar.
I sad razmišljam, možemo li mi žene zaista sve? Možemo, tu nema sumnje. Jer smo žene i jer imamo snagu lavica kad nam ona zatreba. No, moramo li to sve? Apsolutno ne moramo. Imamo podršku muževa, ali imamo li podršku poslodavca? U novije vrijeme, što više slušam prijateljice, poznanice i majke s Interneta, fali nam ta podrška. Fali nam razumijevanje poslodavca što se tiče porodiljnog dopusta, prekovremenih sati, bolovanja. Pa kako onda?
Ova kolumna je zapravo samo izricanje na glas onoga što mi se već dugo mota po glavi otkako sam majka. Svoj vlastiti posao. Dok se ideje kuhaju u glavi i mislim si koju mi je najbolje realizirati kako bih potpisala papir ponosnog vlasništva pravnog subjekta, razmišljam da je najbolje biti sama svoja šefica i kreirati si vlastito vrijeme onako kako meni odgovara. Organizirati si dan prema svojim potrebama. I gdje neće svaki dan biti identičan. Svjesna sam da, ukoliko imam svoj posao, moram raditi sve, no isto tako mogu sama odrediti prioritete i sama sebi odgovarati. Možda razmišljam utopijski, no nadam se da još ima onih poslodavaca koji poštuju radno vrijeme, cijene majku koja nekada mora otići na bolovanje i razumiju potrebu da žuri kući kako bi uživala u svom djetetu, obitelji i svemu onome što čini smisao života.
Jer, život nije samo posao. Radimo da bismo živjeli, a ne obrnuto. A ja želim živjeti punim plućima. Želim se ujutro probuditi i maziti s klincima, uživati u doručku i lagano ih spremiti za vrtić. Dio dana posvetiti poslu, ručati zajedno sa svojom obitelji i otići u park, zoološki, kazalište, knjižnicu. Ići na godišnji kad poželim. Neplanirano sjesti u auto i odvesti klince na kupanje do Jadrana.
Znam da neće uvijek biti moguće tako, ali bit će češće nego do sada. I da, uz vlastiti posao bit će sigurno naporno, bit ce teško, bit će i divno, bit će izazova, bit će i ponosa, ali na kraju dana, ostajemo samo moja obitelj, ja i to-do lista za sutra.
PETRA
Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.
“Radimo da bismo živjeli, a ne obrnuto.” – divna rečenica, stvarno pogađa suštinu života. 🙂 U pravu ste za sve i svi stavovi su ljudski i normalni. Nažalost, u današnje vreme ponekad se smatraju ekstremnim jer nam tempo života diktira da stalno budemo u nekoj žurbi, okruženi mnogobrojnim poslovni obavezama…