Jednom prilikom dok sam bila još u velikoj žalosti radi gubitka djeteta u trećem mjesecu trudnoće, poznanica koja je upravo rodila četvrto dijete rekla mi je nešto tipa: bilo jedno, ili dvoje, troje ili više njih, briga je uvijek ista, malo više posla (ponekad i puno), ali briga i ljubav se jednako dijele na jedno, i na dvoje, troje, četvero ili više! Ono što me najviše oduševljava kod obitelji s više djece je zajedništvo i složnost braće i sestara. I sama dolazim iz obitelji gdje nas je troje djece, i nije uvijek bilo ‘med i mlijeko’; ma nije ni danas svaki razgovor među nama ‘med i mlijeko’, ali ljubav i poštovanje koje imamo jedno prema drugome je nešto najbolje što imam u svom životu.
To ‘nešto’ što brat, sestra i ja imamo bih voljela da i moje dijete ima jednog dana, posebno jer i sama priča o bratu ili sestrici, i to je nešto što ona osjeti da jako želimo u našoj obitelji.
Nažalost, naša želja je velika i volja je snažna, ali sreća i dobar spoj supruga i mene nikako da se dogodi. Kada sam treći puta doživjela gubitak trudnoće prvo što sam guglala je vjerojatnost spontanog pobačaja u sljedećoj trudnoći, i taj postotak od 40% mogućnosti ponovnog spontanog pobačaja nakon tri uzastopna me strašno pogodio. Svi moji jako bliski ljudi koji znaju kroz što prolazim su mi odmah rekli – “Nemoj gledati statistiku, samo ćeš se okružiti negativom i lošim mislima, gledaj pozitivne slučajeve i misli pozitivno!“. I s doktorom koji me vodi kroz ovaj moj dio života sam puno pričala o toj statistici, o svim pretragama koje sam odradila, o svemu što radim kroz skoro dvije godine svog života kako bi ostvarili svoju veliku želju; ali kako mi je on i rekao: „Koliko je to vaša najveća želja, toliko je to vaša trenutna najveća životna prepreka!“
Sve misli u vezi treće sreće i uspješne trudnoće, sve planove u vezi tako dugo očekivane bebice sam naglo ‘odsjekla’ u svojoj glavi i vrlo brzo sam se pomirila s tim da ovo nije naša treća sreća i da moram čekati svoju četvrtu sreću! ‘Odsjeći’ te misli nije lako, dođu one s vremena na vrijeme, a u zadnje vrijeme dođu često i u san, ali sam se ovaj put pomirila najbrže nego ikad s tim da treća – nije moja sreća. Ono s čim se ‘slabije’ mirim je vjerojatnost da moje dijete neće imati brata ili sestru, jer ta mogućnost postoji, i postajem je nažalost sve svjesnija. Naravno, svjesna sam da nije to najveća životna tragedija, znam da ima puno većih i puno težih životnih ‘tereta’, ali ova misao me potakla na razmišljanje o roditeljima sa „samo“ jednim djetetom. Oduvijek sam mislila da roditelji s jednim djetetom imaju „samo“ jedno dijete jer je to njihova želja – jer naravno, logično je, ako imaš jedno dijete da vrlo vjerojatno možeš imati još djece (samo što to ne želiš). I sada, kad se meni upravo to događa, da sam majka jednog djeteta, pitam se koliko dugo ću moći izdržati da probam tu svoju ‘životnu prepreku’ prijeći, i kad ću se slomiti i odustati od svih ružnih fizičkih i psihičkih doživljaja koji idu uz spontane pobačaje. Sada, jedino što znam je da još nisam spremna za odustajanje i da još nije kasno da moja H. ima brata ili sestru, a kolika će dobna razlika biti između, vidjet ćemo, znamo samo da će biti dugoočekivano i voljeno od nas troje i previše.
Moja iskustva i borba sa spontanim pobačajima su me naučili da život ne ide onako kako zamisliš, ali to nije najveća tragedija dok imaš oko sebe ljude koji su ti potpora i koji ti pružaju mir i utjehu u svakodnevnom životu.
Odustajanje od svojih snova i želja nije opcija i dok ima nade, snovi se mogu ostvariti. I naravno, ponekad stvari nisu onakve kakvima se čine – ono što se vidi izvana nije ni približno onome što netko proživljava i s čime se suočava.
Mislim da nas je prošla godina i borba s ovom virusnom krizom naučila da živimo dan po dan, da ne uzimamo nikoga ‘zdravo za gotovo’ i da nije sve onako kako se čini. Moja najveća radost i moj život, uz supruga je moje dijete kojem posvećujem najviše svog vremena i čiji uskoro četvrti rođendan s radošću pripremam i organiziram. I upravo te male, i najslađe životne radosti liječe moju dušu i daju mi snagu za pozitivan stav i smjer prema naprijed.
Ovo je još jedna u nizu mojih nazovimo ‘tužnih’ priča o borbi sa spontanim pobačajima, ali razlog zašto ih pišem i dijelim ovako otvoreno je upravo kao i moja prva priča koju sam napisala, a to je da potaknem razgovor o ovoj bolnoj temi kao nešto što ne treba biti tabu tema i nešto o čemu se otvoreno treba pričati. Svjesna sam da se jako puno žena nosi s ovom tugom u svoja četiri zida i ne želi dijeliti svoja iskustva i osjećaje s ‘svima’, ali ovo je moj način, i na neki način moj lijek, jer pisanjem na papiru o onome kroz što prolazim i osjećam imam osjećaj da puštam sve loše da ode i puštam onom dobrom da nam dođe.
Dobro, dođi nam.
kako dalje nakon spontanog pobačaja – SUPERMAME
