Jozo veseliš li se što si dobio brata? Pitale su seoske babe strica kada se rodio moj tata. “Šta se imam veselit, završit će k’o i onaj lanjski” odgovorio im je britko tada sedamnaestogodišnji Jozo. Morbidno, pomislile ste.
Slažem se!
Ali to su bila drugačija vremena. Tada se rađalo u polju, u “izbi” (plus bodovi ako znaš što je izba). Tada su djeca obolijevala od misterioznih groznica i umirala jednako naglo kao što su i dolazila na svijet. Od sedmero djece koje je rodila, moja je baba Iva na noge podigla samo dvoje, to je bilo uobičajeno. Osim što su umirala djeca, umirale su i rodilje.
Sjećate se školske Lektire Breze? Čija je glavna junakinja bila “krhka i boležljiva”, pa ju je porod dokrajčio. Jadna, blijeda i tanka kao Breza! Oduvijek sam mrzila taj opis!
Ono što se promijenilo od ere moje babe Ive i sirote “Breze” jest vjerovali ili ne – znanost!
I prije nego pomislite – evo je na, sad će propagirati epiduralne, dripove, epiziotomije i ostale abominacije – let me explain!
Čarobno je živjeti u vrijeme kada se porod može obaviti u vodi, na klupici, u vlastitoj kadi ili krevetu. Kada su žene dovoljno samosvjesne da se izbore za pravo na porod pod vlastitim uvjetima, nemedicirani, bez asistencije, uz podršku i vlastitu playlistu.
I za one koje još nisu osvijestile svoja prava niti snagu ženskog tijela i vlastite intuicije sve smo dužne iz petnih žila vrištati da želimo pravo na dostojanstven porod!
ALI
Uvijek to glupo ali…
Kao i nebrojeni drugi pokreti čiji je cilj pozitivna promjena i ovaj se pretvorio u nadmetanje oko toga što je superiornije.
Koliko ste puta pročitali priču s poroda koja je išla manje- više ovako: “I onda su valovi boli postali valovi nadljudske snage, snage kakvu nosi samo majka lavica… uz urlik čiste ljubavi na ovozemaljsku je stranu donijela novi život. I taj ju je čin zauvijek promijenio, ona više nije bila samo žena, ona je majka lavica, snažna, sposobna….” – potroših fundus superlativa, ali kužite poantu.
Lavica, snažna, sposobna… naspram blijede i boležljive Breze.
Točno bi pomislio – prirodna selekcija.
Ali što kad si ti Breza?
Kad si ona koja je ujutro s trbuhom do zuba otišla u polje i nije se vratila?
Kad se rodiš s malenom, naoko nevidljivom greškicom koja bi te uslijed “porođajnog lavovanja” poslala u vječna lovišta?
Onda si zahvalan!
Na bolnici, kako god oronula bila, na onom klincu koji je na medicini skužio da ga fascinira srce pa je specijalizirao kardiologiju i sad stetoskopom može identificirati tvoj Breza status.
Na onoj nježnoj ginekologici koja ti kaže da će sve biti ok. I predivnoj anesteziologici koja ti iza paravana u operacijskoj sali pompozno najavljuje da vidi pepeljastu kosicu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Pa kažeš da nisi Breza, ti si Carica!
Dok ti podrugljivo spočitavaju da si “too posh to push”, ili nisi dovoljno mama jer je tvoje mladunče na svijet došlo skalpelom, a ne “lavljom rikom”.
E pa… I call bullshit!
Jer je glupo miješati kruške i jabuke.
Jer nema smisla svađati znanost s prirodom.
Jer su i Breze i Lavice heroine svojih priča.
I dok njihove priče imaju sretan kraj, put do istog pada u drugi plan.
