lavice, breze i carice

Jozo veseliš li se što si dobio brata? Pitale su seoske babe strica kada se rodio moj tata. “Šta se imam veselit, završit će k’o i onaj lanjski” odgovorio im je britko tada sedamnaestogodišnji Jozo. Morbidno, pomislile ste.

Slažem se!

Ali to su bila drugačija vremena. Tada se rađalo u polju, u “izbi” (plus bodovi ako znaš što je izba). Tada su djeca obolijevala od misterioznih groznica i umirala jednako naglo kao što su i dolazila na svijet. Od sedmero djece koje je rodila, moja je baba Iva na noge podigla samo dvoje, to je bilo uobičajeno. Osim što su umirala djeca, umirale su i rodilje.

Sjećate se školske Lektire Breze? Čija je glavna junakinja bila “krhka i boležljiva”, pa ju je porod dokrajčio. Jadna, blijeda i tanka kao Breza! Oduvijek sam mrzila taj opis!

Ono što se promijenilo od ere moje babe Ive i sirote “Breze” jest vjerovali ili ne – znanost!

I prije nego pomislite – evo je na, sad će propagirati epiduralne, dripove, epiziotomije i ostale abominacije – let me explain!

Čarobno je živjeti u vrijeme kada se porod može obaviti u vodi, na klupici, u vlastitoj kadi ili krevetu. Kada su žene dovoljno samosvjesne da se izbore za pravo na porod pod vlastitim uvjetima, nemedicirani, bez asistencije, uz podršku i vlastitu playlistu.

I za one koje još nisu osvijestile svoja prava niti snagu ženskog tijela i vlastite intuicije sve smo dužne iz petnih žila vrištati da želimo pravo na dostojanstven porod!

ALI

Uvijek to glupo ali…

Kao i nebrojeni drugi pokreti čiji je cilj pozitivna promjena i ovaj se pretvorio u nadmetanje oko toga što je superiornije.

Koliko ste puta pročitali priču s poroda koja je išla manje- više ovako: “I onda su valovi boli postali valovi nadljudske snage, snage kakvu nosi samo majka lavica… uz urlik čiste ljubavi na ovozemaljsku je stranu donijela novi život. I taj ju je čin zauvijek promijenio, ona više nije bila samo žena, ona je majka lavica, snažna, sposobna….” – potroših fundus superlativa, ali kužite poantu.

Lavica, snažna, sposobna… naspram blijede i boležljive Breze.

Točno bi pomislio – prirodna selekcija.

Ali što kad si ti Breza?
Kad si ona koja je ujutro s trbuhom do zuba otišla u polje i nije se vratila?
Kad se rodiš s malenom, naoko nevidljivom greškicom koja bi te uslijed “porođajnog lavovanja” poslala u vječna lovišta?

Onda si zahvalan!
Na bolnici, kako god oronula bila, na onom klincu koji je na medicini skužio da ga fascinira srce pa je specijalizirao kardiologiju i sad stetoskopom može identificirati tvoj Breza status.
Na onoj nježnoj ginekologici koja ti kaže da će sve biti ok. I predivnoj anesteziologici koja ti iza paravana u operacijskoj sali pompozno najavljuje da vidi pepeljastu kosicu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Lorena (@lorena_m_f)

Pa kažeš da nisi Breza, ti si Carica!
Dok ti podrugljivo spočitavaju da si “too posh to push”, ili nisi dovoljno mama jer je tvoje mladunče na svijet došlo skalpelom, a ne “lavljom rikom”.

E pa… I call bullshit!

Jer je glupo miješati kruške i jabuke.
Jer nema smisla svađati znanost s prirodom.
Jer su i Breze i Lavice heroine svojih priča.
I dok njihove priče imaju sretan kraj, put do istog pada u drugi plan.