dolaskom bebe izgubila sam svoju uspješnu karijeru i postala žrtva mobbinga

majčinstvo i karijera
pexels.com

Majčinstvo i karijera. Možemo li zaista imati sve, čak i onda kada to želimo i godinama radimo za to? Iskrena priča jedne majke kojoj je nakon porodiljnog sve ono što je godinama gradila palo u vodu,

Jednom mi je jedna poznanica rekla: ”Ova država nije za žene koje osim majčinstva žele i karijeru.” Tada nisam bila majka i mislila sam da jednostavno ne želi raditi kao i mnoge druge žene što iza poroda odluče biti ”samo” mame. Tada sam bila drugačija, snažna i neustrašiva, mlada i poletna.

uspješna karijera prije djeteta

Bila sam zaposlena na odličnoj poziciji i imala sam dobru plaću. Voditeljska uloga davala mi je brojne beneficije, ali zahtijevala je i ogromnu posvećenost poslu. Nije bilo odluke u koju nisam bila uključena. Bila sam ambiciozna i željna osobnog rasta. Sve što sam radila bilo je uvijek u interesu tvrtke. Nisam se preispitivala oko svojih odluka, išla sam i glavom kroz zid kada sam mislila da je to potrebno. Ostavila sam tamo vjerojatno svoje najbolje godine. Možda bih i ranije postala majka da me karijera nije tako ”mamila”, a možda i ne bih. Možda sam postala majka baš onda kada sam trebala postati majka. Stati na loptu. Usporiti. Udahnuti. Promijeniti pogled na svijet.

zaokret u karijeri dolaskom bebe

Moja priča ide ovako. Nakon 5 godina što sam u potpunosti posvetila karijeri, moj dugogodišnji suprug i ja, odlučili smo da je vrijeme i za prinovu. Što to znači u potpunosti se posvetiti poslu? To znači putovati kad god se to traži od tebe, ostajati duže na poslu i ne gledati na sat, nositi laptop sa sobom čak i na plažu za vrijeme godišnjeg odmora, juriti 200 na sat autoputom jer moraš stići na sastanak, slušati more edukacija… svojevoljno. Mislila sam tada da puno radim i da sam umorna, onda sam postala mama i shvatila što to umor je. Ali nebitno, vratimo se karijeri.

Navikla sam, sve oko sebe, a pogotovo šefove, da sam uvijek tu, da sve kontroliram, da sve stižem. Cijelu sam trudnoću radila, bez obzira na mučnine koje su me pratile od prvog do zadnjeg dana. Da se razumijemo, imala sam jako dobra primanja, i jako velike povlastice, i otići na nekakve komplikacije koje su novčano bile čak do 4 puta manje od moje plaće, bilo mi je nepojmljivo. Jednom kada se čovjek, iliti u ovom slučaju žena, navikne na novce, teško je sebe zamisliti bez te financijske neovisnosti.

Moj muž je s druge strane bio ovdje uvijek nekakav zdrav razum koji mi je govorio da usporim i da mislim na sebe i bebu, ”je**š pare, pa i ja radim”, ali ja sam bila emancipirana i tvrdoglava. Sama pomisao da moram muža pitati 100 kuna jer želim na frizuru bila mi je tako poražavajuća i ponižavajuća. Jesu to sve naši novci, ali ja jednostavno moram zaraditi svoj dinar.

sve što sam godinama gradila nakon porodiljnog palo je u vodu

Prvih 6 mjeseci rodiljnog su bili jako stresni. Iako sam se u potpunosti posvetila svome djetetu, i sebe vidim kao stvarno odličnu majku, bila sam tako ljubomorna što moj muž može otići na posao, a ja ne. Znala sam i da je mojoj karijeri došao kraj. To valjda samo odjednom osjetite. Komunikacija s nadređenima bila je svedena na minimum, a kada sam se vratila, nakon 6 mjeseci rodiljnog dopusta, moje radno mjesto bilo je promijenjeno. Maknuta sam s pozicije voditelja, degradirana. Plaća i ugovor bili su isti, zakona radi, ali dirao se je moj status. To je mene puno više boljelo u tom trenu.

Odjednom više nisam bila alfa i omega, odjednom je netko drugi, novi, sjeo na moje mjesto i postao ja. A ja sam postala samo još jedna od mnogobrojnih zaposlenika. Zašto? Što sam to točno napravila?

Nisam nikada dobila ni razgovor ni objašnjenje, iako sam ga tražila više puta. Sve ono što sam godinama gradila odjednom se urušilo kao kula od karata. Mic po mic, iako sam htjela dati otkaz i otići negdje drugdje, uzeti drugi dio dopusta koji me pripada, ja sam zasukala rukave, i u doba pandemije, radom od kuće, uz bebu, vraćala se u igru. To mi je možda bio jedan od najgorih perioda u životu. Budila sam se u zoru da bi radila dok beba spava, a onda ostatak dana, u dogovoru s mužem, odrađivala zadane taskove. I njega su poslali na rad od kuće tako da je stvarno bilo kaotično. Uz sve to, i on i ja smo se trudili da naše dijete ne osjeti stres, da se djetetu uvijek u potpunosti posvetimo. Odradili smo nekako i karantenu. Bila sam jako umorna, pa su mi ispod radara prolazili međuljudski odnosi unutar tvrtke, spletke i ogovaranja.

mobbing na poslu

Nedugo nakon što sam se vratila u ured, i nakon što je dijete krenulo u vrtić i što sam napokon mislila da ćemo imati nekakav normalan uhodan ritam, krenula su moja bolovanja. Zašto sam na bolovanje išla ja umjesto supruga? Zato što sam željela biti uz svoje dijete i zato što na to imam apsolutno sva moguća prava. Uz bolovanja krenuo je mobbing. Mobbing od strane kolega, ne nadređenih. Nisam bila u stanju, uz jako česta bolovanja, brinuti se i o tome tko što govori i odraditi svoj posao u rekordnom roku, ni iskontrolirati svaki segment poslovanja i svaku grešku kolega. Nisam više bila ona koja može sve i koja stiže sve.

Kada je moje dijete bilo bolesno meni su bile važne samo dvije stvari, da imam kod kuće dovoljno fiziološke otopine i da mi ne pokaka čepić. Posao mi je bio zadnji na pameti. To se, naravno, osjetilo – nije me više bilo briga. Moj se dugogodišnji trud i rad gledao kroz moje majčinstvo, a moje majčinstvo se gledalo kao na nešto što me usporava i sputava. I da, biti majka me usporilo, promijenilo. Iako sam ja i dalje htjela svoju karijeru shvatila sam da ću je morati potražiti na nekom drugo mjesto.

otkaz je nešto najbolje što mi se dogodilo

Biti majka natjeralo me je da potražim drugi posao i drugog poslodavca. Ni kriva ni dužna realno, jer sam svoj posao uvijek obavljala najbolje što sam mogla i znala, samo nisam više mogla biti ona ista ja od prije djeteta. Nisam krenula u nikakve pravne bitke, jer je to u našoj državi suludo. Jedino što tako možete je zauvijek si zatvoriti vrata bilo gdje drugdje. Jednostavno sam se pozdravila i otišla. Dan kada sam dala otkaz bio je možda najljepši dan u životu. Skupila sam dijete iz vrtića ranije, otišla na plažu i bacala kamenčiće. Dala sam si dva mjeseca mira i slobode. Financije su ovaj put pale u drugi plan. U ta dva mjeseca napravila sam dvije velike stvari: pokrenula sam nešto svoje i pronašla drugi posao. Imam poslodavca koji, za sada, nema problem s mojim obiteljskim obavezama ni bolovanjima.

Za sve vas drage žene tamo vani, koje se borite sa sustavom, koje se bojite ostati kod kuće na porodiljnom godinu dana kako ne bi ostale bez posla, koje se bojite uzeti bolovanje kada je dijete šmrkavo u vrtiću – znam kako vam je i znam što prolazite. Niste loše majke jer se niste rodile bogate ili se niste bogato udale, pa morate raditi. Dapače. Vjerojatno svojim marljivim radom i predanošću dajete (dajemo) najbolji primjer svojoj djeci. Jasno i glasno ću reći i ovo, to što uz dijete želite imati i posao i/ili karijeru vas isto ne čini lošim majkama. Ja sam, primjerice, takva osoba da ne mogu biti kod kuće i baviti se isključivo kućanskim obavezama jer bi u jako kratkom roku prolupala. Kada nisam imala posla, stvorila sam si ga. Takva sam. Niste vi ništa krive ako ostanete bez posla nakon porodiljnog – krivo je društvo i ovaj uje**ani patrijarhat. Kriv je sustav. Krivi su zakoni koji nas ne brane. Kriva je država. Nama ženama je uvijek teže u životu, to je činjenica.

Majčinstvo nas mijenja, ali nabolje. To je samo jedan upgrade. Nema jače ni sposobnije žene od majke. Ako vaš poslodavac to ne vidi, on gubi. Vi produžite dalje. Ne trpite mobbing, ne budite žrtve. I zapamtite da vam vašu plaću nitko nije poklonio, zaradile ste je – s toga ništa nikome ne dugujete. Znam da nije lako otići, dati otkaz, graditi ponovo sve iz temelja, pogotovo kad niste više u cvijetu mladosti, ali može se. Samo hrabro.

Anonimno