zašto pričamo o majčinstvu?

unsplash.com

Prošlo je godinu dana otkako sam napisala svoj zadnji tekst za Supermame. Zašto? Mislila sam da je to zato što nemam što ispričati. Ima puno tekstova o majčinstvu, sve više žena progovora što o svojim saznanjima, što o problemima ili o lijepim iskustvima i osjećala sam kako ja više nemam što podijeliti s vama. Sve što bih počela pisati činilo mi se nebitnim pa sam zato i odustala.

Nedavno sam se našla u društvu dvije mame s djevojčicama malo mlađima od moje Korane. Inače se nas tri mame samo srećemo u prolazu, ali sada smo se našle na istom mjestu, a naše su curice kliknule i tako su se lijepo zaigrale da smo na kraju provele cijelo popodne zajedno. Ugodna atmosfera nas je jednostavno otvorila i pričale smo zaista o raznim temama; o poslu, muževima, spavanju/ne spavanju, o hrani, obitelji, koroni, ma svemu. U nekim temama smo se slagale, u nekima ne, ali nismo se svađale nego smo se slušale, otkrivale smo nova mišljenja, nova iskustva. Ali ono što nas je nekako posebno zbližilo su baš naše kćeri. Ne ta činjenica što se igraju zajedno nego upravo ono što svakodnevno prolazimo s njima. Naime, sve tri curice su u jednom trenutku imale nekakav ispad glasnog plakanja, negodovanja, drame, svaka za sebe u svoje vrijeme. Svaka sa svojim okidačem, naravno. A svaka od nas tješila je svoju kćer gotovo na isti način, a da se pri tom nismo osjećale „nemajkama“ što naša djeca pred drugima imaju ispade u rangu šekspirijanskih tragedija.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petra (@petra.cicvaric)

Jedna od njih dvije mi je poslije cijelog druženja rekla: „Kako mi je ovo popodne trebalo. Da vidim da nisam jedina koja to prolazi.“

Ta mi se rečenica od tada stalno vrti po glavi. Zbog nje sam i sjela danas za laptop i krenula pisati. Kao da me podsjetila zašto pišem. Dijelom je to zato što se na taj način izražavam jer mi pisanje dolazi prirodno, kao što trebam popiti vodu da osvježim svoj organizam, tako trebam i spajati riječi u rečenice kako bih osvježila svoj um i duh. Unazad godinu dana, kad bih i krenula pisati nešto za Supermame, pitala sam se jesam li to dobro napisala, ponavljam li se, jesam li dovoljno jasna, kreativna, izražajna i izgubila sam se u samokritici. Pa sam odustajala. Ali sam se sada sjetila da ne pišem samo zato kako bih lijepo spojila rečenice i zadovoljila svoju ljubav prema riječima, nego je to velikim dijelom zato što trebamo dijeliti priče.

Svatko od nas je knjiga za sebe ili film, kako već želite gledati. Svatko od nas ispisuje svoje stranice, popunjava svoje albume raznim pričama. I krivo je misliti da smo u tome sami, da se pojedine priče događaju samo nekima, bilo one dobre ili loše. Jedinstveni smo po tome kako te priče proživljavamo i slažemo. To je ono što našim pričama daje atribut „dobro“ i „loše“. Vidjevši one dvije mame i njihove curice, vidjevši njihovu ranjivost i životnost, bilo mi je lakše. Isto je tako njima bilo lakše doživjeti moju ranjivost. Moja će kćer roniti suze jer je zaprljala novu haljinu i htjet će odmah otići kući presvući se, dok će druga curica ponosno prošetati svoje mrlje od čokolade i još ih dodatno razmazati po licu. Treća curica će misliti da je svijet stao jer su joj se raspale najdraže tenisice, dok bi moja na to samo rekla „A dobro, to znači da si se jako puno igrala u njima.“ Jedna mama će misliti da sam ja oličenje smirenosti dok ću ja za nju misliti da je oličenje postojanosti i ustrajnosti, a zatim ćemo se obje naći u situaciji gdje smirenost i postojanost izgube svoj oblik, ostavljajući nas ranjivima i iskrenima. To su one stvari koje te nitko ne uči o majčinstvu. Svi ponekad izgubimo živac. Svi ponekad izgubimo sliku sebe, pomislimo da nismo dovoljno dobre, jake ili smirene ili što već mislimo da trebamo biti. Ali znati da nismo same u tome nam nekako olakšava. Druženje s mamama u stvarnim situacijama, bilo to preko tekstova ili uživo je ono što nam pomaže.

„Hajde sad iskreno“, napisala mi je jedna mama prije nekoliko mjeseci, „kako je zapravo s dvoje djece?“. I odgovorila sam joj iskreno, makar sam znala da za par mjeseci postaje majka još jednom djetetu, makar sam znala da te neke stvari koje ja proživljavam ona možda uopće neće imati na svom putu, ali sam znala da je razmjena iskustava i priča potrebna. Iskrena razmjena, naravno. Jer nikad ne znaš tko prolazi isto ili slično i tko se zbog toga začahurio u svoju glavu misleći kako ne valja.

I makar volim lijepe riječi, umjetnost izražavanja i lakoću čitanja, shvaćam da nije to ono što je uvijek potrebno. Nekad je potrebna slika stvarnosti, slika iskrenosti i ranjivosti jer nas to spaja na puno dubljem nivou. Pišemo priče o majčinstvu jer učimo s drugima i kroz druge, dijelimo, razmjenjujemo, tješimo. Nasmijavamo druge mame, ponekad ih rasplačemo, ponekad osnažimo. I zato ponekad nema veze je li zarez na dobrom mjestu ili ne. Bitnije je dopustiti drugima da vide tvoju ranjivost i prepoznati ju u sebi. Zato pričajte priče, ne samo djeci za laku noć, nego one iskrene, životne, koje će sigurno nekome pomoći, barem malo.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.