Prošlo je jubilarnih 6 mjeseci druženja s beba guzom pa evo kratki rezime svega što sam dosad naučila.
Postoje tzv. unicorn ilitiga jednorog bebe koje se samostalno uspavljuju u (svom!) krevetiću i iz guze im izlazi kakica duginih boja, posuta šljokicama. Luna je bila takva beba. Puna 2 tjedna tamo negdje u drugom mjesecu života kad su nam bili nono i nona u posjeti. Taman da se stignemo pohvaliti kako smo rasturili u odgoju. Nedugo nakon toga, otpala su joj krila, izrastao joj je još jedan rog i naučila je migrirati iz njenog u naš krevet. Sad spava slijepljena za mene, držeći se pritom ručicama čvrsto za moju pidžamu i tražeći ustima sisu, da se ne bih slučajno 20ak cm udaljila od nje. “Stvarno ne znam na koga je”, govori moj muž kroz smijeh, dok me pokušava navečer odgurnuti od sebe taman toliko da bi mogao neometano disati. Ali stvarno, čemu uopće spavanje u zajedničkom krevetu ako se ne namjeravate zalijepiti za osobu pored koje spavate?
Za slučaj da vam se ne da paliti usisavač usred noći, na Spotify-u, Youtube-u i sličnim glazbenim kanalima postoje white noise kompilacije koje u sebi sadrže zvukove rominjanja kiše u suton, spuštanje vodopada u Kostariki, udaranje valova u obale Novog Zelanda… Nijedan od tih zvukova nije pomogao mojoj bebi da zaspi. Ali pomogao je meni i mužu da se opustimo i vizualiziramo godišnji odmor ispod tog nekog famoznog slapa nakon što je mobitel na kojem se vrtjela osmosatna sleep baby sleep kompilacija, nestao u bezdanu između kreveta i zida. U procjepu koji je toliko uzak da nam ništa nikad nije uspjelo upasti u njega. Osim mobitela. U 2h ujutro. S baterijom na 100%.
Moj životni moto, što možeš danas, ostavi za sutra, nije se promijenio rođenjem djeteta. Neki dan se žalim prijateljici bez djece kako plivam u moru birokracije (pardon, ne plivam već tonem u uzburkanom oceanu njemačkih poreza, zdravstvenih i inih osiguranja), na što mi ona iskreno začuđeno odgovara da je mislila da nakon što rodi, žena automatski postaje organizirana. Ma tako je, mi rodilje znamo da pri porodu, nakon djeteta i posteljice, majka rađa i jedno veliko ukoričeno izdanje Marie Kondo bestselera How to declutture and organise your life and be happy. To je takozvano peto porođajno doba, ali rijetko se o njemu priča u narodu. Nego, moj se priručnik očito pogubio na putu od rodilišta do kuće pa razmišljam o drugoj bebi da sebi i ukućanima omogućim uživanje u tim dragocjenim organizacijskim sposobnostima.
Rezanje bebinih noktića ima sve osobine cjelodnevnog televizijskog programa. Počinje kao obrazovni program: “Luna, sad će ti mama odrezati nokte!”. Vrlo brzo prelazi u telenovelu gdje plačnim glasom molim bebu da ne izmiče ručice: “Luna por favor, dame tus manos, yo soy tu madre!!!”. Eskalira hororom u kojem osim noktića, odrežem i komadić jagodice pa beba štrcajuću krv razmazuje meni po grudima dok ju dojim da bih smirila hm, zapravo sebe jer beba je cool i ne plače. Program odjavljujemo u spiritualnom tonu, mojim prihvaćanjem činjenice da sam sposobna svaki dan odrezati samo po jedan nokat i taman kad se završi ciklus od 10 dana, onaj prvi opet počne rasti i začarani krug se nastavlja. Beba i ja jašemo u sumrak znajući da ne možemo promijeniti činjenicu da nokti nastavljaju rasti i grepsti i mene i bebu. It is what it is, ili kako bi se po domaću reklo, ča je tu je.
E da, posljednje, ali ne i manje bitno: odustala sam od nadimka Mala Guza Beba nakon što sam prevevši to na engleski, shvatila da mi Little Ass Baby ni njena izvedenica Little Baby Ass nekako ne zvuče privlačno. Sad ju zovem Beba Guza Maca što je, naravno, puno prikladnije. I ne prevodim. Ni na jedan svjetski jezik.
avanture novopečene mame i njezine bebe vol. 1 – Iris Lazarić
Foto: unsplash.com
