Roditeljstvo je kao maraton, a prehrana djece samo je jedna od etapa.
Roditeljstvo, to nepredvidivo putovanje, izazovno je kao da se penjete na planinu s nejasnom stazom, a mapa vam je negdje daleko iza leđa. Ne znate točno kamo idete, ali pokušavate s najboljom namjerom.
A onda, usred tog roditeljskog uspona, nailazite na prehrambene vrhunce i padove, posebno kada su obroci u vrtiću u pitanju. Moj se sin suočava s pravim izazovima kada je riječ o obrocima u vrtiću. Virusi i bolesti dolaze i odlaze, ali čini se da su mu omraženi grah, špinat i mrkva postali jednako strašni.
Zar nismo svi bili tamo? Sjećam se trenutaka kad sam kao dijete pokušavala pregovarati s roditeljima oko nečega što mi nije išlo niz grlo. I da, nisam nutricionist, već samo mama koja može reći da ima sreće jer joj dijete jede skoro sve. Možda je sreća u tome što je rođeno u restoranu, a možda jednostavno imamo sreće.
A sada dolazimo do vječne dileme – tjerati djecu da jedu ili ne? To pitanje vjerojatno već dugo klizi kroz roditeljske razgovore. Ako ih tjeramo, hoće li to stvoriti otpor prema hrani ili poticati zdrave prehrambene navike? S druge strane, ako pustimo da sami odlučuju, hoće li nas suočiti s manjkom nužnih nutrijenata? I dok često padamo u zamku tjeranja, slijepi od straha od nutritivnog manjka, vrijeme je da možda razmislimo o drugom pristupu.
Možda je ključ u stvaranju pozitivnog okoliša za obroke, gdje hrana postaje istraživanje i otkrivanje, umjesto bojište gdje se bije bitka za svaki zalogaj.
No, vratimo se našem malenom junaku iz vrtića. Možda je povraćanje znak da je nešto dublje u igri. Je li to pokušaj izražavanja nečega što ne zna verbalizirati? Je li to otpor prema određenoj hrani ili možda pokušaj preuzimanja kontrole nad vlastitim izborima? I sada, dok promišljamo o tim izazovima, postavlja se i pitanje – je li slatko nakon ručka tajna ravnoteže ili uvođenje još jednog izazova u već kompleksnu prehrambenu jednadžbu? Hoće li malo slatkog biti užitak nakon uspješno savladane hrskave grah-špinat-mrkva misije, ili će postati izvor novih roditeljskih dilema?
U zaključku, roditeljstvo je kao maraton, a prehrana djece samo je jedna od etapa. Pitanje je kako uspješno premostiti te prepreke i stvoriti uravnotežen odnos prema hrani. Možda ključ leži u razumijevanju, strpljenju i, naravno, dozi humora. Jer ponekad, smijeh može biti najučinkovitiji začin u svakodnevnim jelovnicima roditeljskog života.
Foto: pexels.com
NEMOJTE VI BITI RAZLOG ZBOG KOJEG IMATE IZBIRLJIVO DIJETE – SUPERMAME
