Sjećam se razdoblja kad sam ulazila u brak, ili odnos u kojem nismo samo cura i dečko, nego smo i partneri i živimo zajedno i kad sam počinjala neku drugu, novu fazu svog života. Iako nikad nisam bila tipična domaćica, trudila sam se nekako biti ta koja nosi tri ugla kuće jer… pa to sam cijeli život gledala. Tako se mora. To se očekuje. To je moja uloga.
Ispod svih tih rečenica stajale su dvije istine. To je bila ranjenost željna ljubavi, žena koja je u dubini sebe usvojila postavku da je vrijedna voljenja, samo ako se dovoljno potrudi.
Sjećam se da se nisam osjećala dobro ako nisam znala odgovor na pitanje što je za ručak. Da se nisam smatrala vrijednom ženskog bića ako nisam imala čisti stan. Ja, ne mi zajedno. Paralelno s time, postojala je i ona druga ja, ona “overachieverica”, ona koja vjeruje u bajku o superženama, ona koja na poslu mora biti tata mata.
Domaćica u kuhinji, k..va u krevetu, dama u društvu i bossica u poslu. Sve sam to MORALA biti. I sve sam to bila.
Sjećam se da me rođenje mog sina, moj početak majčinstva dočekao nespremnu. Nabila se na mene još jedna uloga koja je već težak teret na mojim leđima učinila još težim. Upala sam u postporođajnu depresiju. Ne odmah, ne istog trenutka, ali vrlo brzo nakon poroda. U onom trenutku kad sam shvatila da sad imam još jednu ulogu u kojoj ne briljiram.
Nisam mogla pustiti sebe savršenu u poslu, nisam mogla pustiti sebe savršenu kuharicu, nisam mogla pustiti sebe uvijek nasmijanu, spremnu na zabavu. Sebe spremnu na seks u milijun različitih poza, sebe sa savršeno pospremljenim stanom. Sebe vrijednu ljubavi… Zaslužnu.
Sebe domaćicu u kuhinji, k..vu u krevetu, damu u društvu i bossicu na poslu. Sebe savršenu majku s velikim M.
Gurala sam gurala i gurala preko svojih granica. Govorila sam da stvarima, ljudima i odnosima kojima sam davno trebala reći ne.
Nadoknađivala sam manjak ljubavi prema sebi s radom na sebi, meditacijom, sapunastim kupkama i masažama. Ništa mi nije pomoglo. Ništa me nije oporavilo od bjesomučnog sticanja ljubavi na sve krive i tužne načine.
“Ništa mi nije dalo energiju da osjetim da sam opet ja, ona stara ja, jer sam bila prezauzeta nametnutim idealom žene majke kraljice koji nikako nisam mogla doseći.”
Ali ajde, bar sam bila na tom putu. Gazila sam u tom smjeru. Još malo… Još malo veća zarada i poslovni uspjeh, još malo čišći stan i zadovoljan muž i još malo kuhanja savršeno izbalansiranih obroka za mog tada već toddlera. Još malo i tu sam.
Ono što je trajalo godinama da si priznam bila je istina koja je cijelo vrijeme stajala pored mene i čekala da je pogledam. Transgeneracijski prijenos u kojem je žena vrijedna samo kad služi, u kojem je mama dobra samo ako je savršena kućanica, u kojem je djevojka feministica jedino ako se nekim čudom probudi kao superžena koja može sve.
Na van, nije izgledalo kao da u to vjerujem. Iznutra, duboko, bilo je to previše jasno za mene. No trebalo je vremena da shvatim što je to što me tjera u pretjeranu brigu za druge. Slika idealne žene nametnute kroz patrijarhalno društvo kojem su takve žene itekako potrebne.
Malo po malo osvještavala sam da to postoji i u meni, ne samo u drugim ženama. I znam da mnoge žene vrte glavom kad to čuju, odmahuju izgovarajući – ne, ne ja. Ali istina je da je to negdje ukorijenjeno u svakoj od nas, samo su neke svjesnije, a kod nekih je to duboko, možda čak i skriveno, no postoji. Cijeli je svijet izgrađen na ženama koje imaju taj majčinski instinkt brige za druge podebljan kapitalističkim stremljenjem da budu superžene. Razgovaram iz tjedna u tjedan sa desecima žena, i svaka od njih mi odaje tajnu transgeneracijskog prijenosa uloge žene.
Nosimo terete koji izgledaju prelijepo jer i jesu prelijepi – teret posla i uspjeha, teret braka, teret djece, teret brige o sebi, izgleda, teret održavanja socijalnih kontakata i zajednice i teret odnosa s primarnom obitelji koji su u većini slučajeva blago do teško disfunkcionalni.
U nekom trenutku, definitivno ne slučajno, u vrijeme kad sam rodila svoje drugo dijete, svoju djevojčicu, moja je duša rekla ne.
Pri tom je važno još jednom reći da ja nikad nisam izgledala opterećeno tim stvarima jer sam, u usporedbi sa svojim pretkinjama, svemu tome pridavala znatno manje pažnje. Ali negdje, negdje duboko, osjećala sam se zbog toga manje vrijednom. I krenula s rješavanjem tereta. Još uvijek se rješavam postavki koje su od početka bile krive u mojoj glavi. Još uvijek traje proces i ponekad mislim da će trajati cijelog života. Ali neke sam korake napravila.
Prvi od njih bila je revolucionariziranje pogleda na lijenost. Lijenost u mom rječniku nije imala svoje mjesto dok nije postala jedina opcija za mene kao posljedica potpunog burnouta. Paralelno sam pregorjela u poslu i u osobnom životu i, u nemogućnosti da se pomaknem u bilo kojem smjeru, jedino što sam mogla jest stajati u mjestu. I zavaravala sam se da ću se odmoriti tjedan, dva, mjesec…i opet nastaviti u istom smjeru i na isti način. Ali to se nije dogodilo.
No ono što sam naučila u tom periodu (koji još uvijek traje) jest da je sve preživjelo. Moja obitelj je preživjela i muž je spontano preuzeo više uloga na sebe (iako je trenutno u poslovnom kaosu). Moj posao je preživio i i dalje itekako napreduje (iako ne možda tempom kojim bih ja htjela) iako u njega dajem barem 50% manje nego prije. I svi moji vrijedni odnosi još uvijek su to iako manje izlazim i manje se družim. Opa!
Ipak, moj svijet zadnje dvije godine je spavanje gotovo svako popodne. Jasno mi je da si to većina ne može priuštiti, ali ovo je bio moj način. Cijelo vrijeme dok sam spavala popodne, radila smanjenim kapacitetom i drastično smanjila očekivanja oko kuhanja i spremanja, u meni je vrištio glasić – ma dokle ćeš tako!? Pa jesi li sad postala lijenčina? Pa kad će biti dosta odmora? (još uvijek ga čujem)
Onda sam pročitala nešto negdje. Ne sjećam se autora, ali rečenica mi se usjekla u um: „In the world of overproductivity and overachievement, taking a nap is a revolutionary act.“
Tako su moji popodnevni spavanci i meditacije ili blejanje u neku seriju, za mene postali moja mala borba. Moja mala revolucija kojom rušim sustave naslijeđene transgeneracijskim traumama brojnih žena prije mene. Koje su ubile sebe, svoje duše, svoja stremljenja i svoje mentalno zdravlje da zadovolje sliku izvana savršenih odnosa, roditeljstva i brakova.
Kapitalistički svijet, patrijarhalna postavka i potrošačko društvo hrani se našim stremljenjima da budemo savršene superžene.
Stvarajući tu potrebu u nama, koja se zalijepila na transgeneracijsku potrebu da zbrinemo sve i svakoga prije sebe, današnje društvo je dobilo savršenog robota koji funkcionira kao idealni kotačić u stvaranju svijeta koji hrani jedino velikog bijelog muškarca (pri tom mislim na elitu, ne na naše svakodnevne muške jedinke).
Koncept “motheringa” i dalje je usađen u mene. Čak i nakon što sam zbacila cijelu hrpu tereta sa svojih leđa, ruksak je i dalje ostao relativno težak. Ima tu još dovoljno stvari koje naprosto ne možemo zbaciti. Bar ne dok su djeca malena i uvelike ovise o nama. Bar ne dok ne dobijemo na lottu toliko novca da ga ne možemo potrošiti za ovog života. Briga o tim malim bićima je dovoljno teška bez potrebe da im svijet učinimo savršenim i da u njihovim glavama mama bude savršeno nepogrešivo biće koje može sve.
Jer ako im stvaramo tu sliku, kad tad će oni vidjeti pozadinu van fokusa – mamu koja je sebe stavila na zadnje mjesto, mamu koja nikome nije znala reći ne, mamu koja je napustila sebe da bi ugodila drugima. I to će ponašanje modelirati u svojim odnosima, svojim obiteljima i na svojim poslovima.
E, pa to je moja misao vodilja. Ako nešto želim svojoj djeci, onda je to da budu autentični, da nikad ne izgube onaj jasni glas koji im govori da su vrijedni ljubavi samim svojim postojanjem. Želim im da sebi budu prvi, da im čaša bude toliko puna da se prelijeva na druge bez truda. Da slijede svoj put, a ne moje utabane staze. Da imaju svoje tradicije ili ih nemaju uopće.
Kako ću sebi ispuniti tu želju, ako neću jasnim primjerom, rušenjem generacijskih obrazaca i preslagivanjem onog što sam mislila da trebam biti u ono što ja zapravo jesam?
I kad je bolje vrijeme za to, ako nije za Božić?
Kad svi pamtimo umorne mame i bake koje se natječu tko je ispekao više vrsta kolača koji se nikad ne pojedu do kraja. Kad svi pamtimo radost i ljepotu Božića dok sjedimo za stolom, a one se dižu i raspremaju stol perući suđe do kasnih sati. Kad se mnogi sjećaju provlačenja kartica da bi se kupilo djeci sve što su ikad poželjeli jer djeca, naša djeca…ma za njih samo najbolje.
Nikad nisam bila taj tip. Nikad nisam pekla hrpu kolača i opterećivala se kuhanjem, ali sam bila opsjednuta čistim prozorima, poklonima i nasilnim uživanjem jer je TO DOBA godine. A ne. Ne sada. Ne ja. Ne više.
Ove blagdane moji će prozori biti prljavi, a ja ću se baviti revolucijom. Spavat ću svako popodne. Neću kupovati nepotrebne poklone. Prije nego ispunim očekivanja o bilo kakvoj božićnoj tradiciji, slušat ću je li iz sebe čujem: da. Ako ne, prekidam tradiciju. Moja će nova tradicija biti lijeni dani, popodnevni spavanci i dosadni božićni filmovi.
Tko je sa mnom?
Ovaj tekst objavljen je originalno u jendom od prijašnjih brojeva Supermame Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!
Foto: pexels.com, unsplash.com
