Oznaka: ivka armanda todorović

prvo ću ti reći što to činiš krivo, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo

Danas je popularno biti stručnjak za mentalno zdravlje – djece, odraslih, majki, poslovnih žena. Popularno je stalno naglašavati svima, a osobito ženama, što je to što s njima ne valja, što treba popraviti, kako same sebe sabotiraju i što je to sve gdje griješe, nisu dovoljno dobre i štete same sebi, svojoj djeci, svom biznisu. Ja to zovem trigger marketing. Prvo ću ti reći što to činiš krivo, a svi činimo svašta “krivo”, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo. I da se razumijemo, ja vjerujem u osobnu odgovornost. I primjenjujem je na sebi, možda čak i previše jer sam iznutra i izvana zatrovana onim stalnim osjećajem nedovoljnosti. No, taj osjećaj nije nešto što treba gurkati i poticati. Već se usmjeriti na ono dobro u nama, na…

zašto moraš usporiti da bi osjetila sebe?

Ako se želiš susresti sa svojim rubom, samo uspori. Stani odmoriti ili se prepustiti nekom svojem užitku.  Ako ne u prvom, već u drugom trenutku pojavit će se onaj moram, ne smijem, čekaj, još samo ovo. Dignu se nemir, tjeskoba, krivnja, sram,⁣ pomisliš na popis stvari koje još nisu gotove,⁣ pojavi se poriv da ubrzaš, da pređeš preko, da ⁣radiš nešto drugo, budeš negdje drugdje… čak i ako radiš nešto što voliš.  Poslije, ne sad. Zašto je toliko teško biti sa sobom? (Ne)logična istina je da je sporije, nježnije i manje… put do VIŠE, dublje i ispunjenije.  To je ono što svi želimo, ali prebroditi onu napetost koja se diže kad prebacuješ u nižu brzinu nije uvijek jednostavno. Većina žena s kojima sam radila osjeća onaj grč da ne stižu…

predrasude o plesu oko šipke i ženskoj seksualnosti

Osim što sam istraživala zašto nas žene godinama prate i tek se onda odvaže doći i probati, istraživala sam i kakvi su stavovi okoline i društva o ženama koje plešu oko šipke i, rekla bih, o ženskoj seksualnosti i slobodi općenito. Budući da se krećem u malim krugovima osviještenih žena, a muškarcima ni ne dopuštam vrijeme za komentiranje onoga čime se bavim, iznenadilo me da je to još uvijek tabu, bauk i nedopušteno za jednu „normalnu“ ženu, majku ili nedajbože čak baku. Najčešće pitanje koje sam u ovih petnaest godina dobivala od muškaraca jest – “a di se to može doći pogledati?” Nisam čak imala ni srca reći im koliko su neoriginalni. Muškarci u mom bliskom krugu ne slušaju puno o tome jer se meni uglavnom ne da ni govoriti….

ako se ne izmoriš ovog Božića, jesi li doista – mater?

Sjećam se razdoblja kad sam ulazila u brak, ili odnos u kojem nismo samo cura i dečko, nego smo i partneri i živimo zajedno i kad sam počinjala neku drugu, novu fazu svog života. Iako nikad nisam bila tipična domaćica, trudila sam se nekako biti ta koja nosi tri ugla kuće jer… pa to sam cijeli život gledala. Tako se mora. To se očekuje. To je moja uloga. Ispod svih tih rečenica stajale su dvije istine. To je bila ranjenost željna ljubavi, žena koja je u dubini sebe usvojila postavku da je vrijedna voljenja, samo ako se dovoljno potrudi. Sjećam se da se nisam osjećala dobro ako nisam znala odgovor na pitanje što je za ručak. Da se nisam smatrala vrijednom ženskog bića ako nisam imala čisti stan. Ja, ne…

tijelo, emocije i mentalno zdravlje

Kad uđeš u tijelo nemaš se više gdje sakriti. Svi su osjećaji tu. Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razriješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život. Jako sam puno čitala na temu trauma, no sve se knjige, teorije i tekstovi uglavnom fokusiraju na ono što zovemo ranom traumom, one rane koje su nastale u samom početku našeg života, u onom vremenu za koje kažemo prve tri su najvažnije. Traume koje su nam zadali distancirani, toksični ili nesvjesni roditelji. No istina je dakako, kao i obično, puno dublja od toga. “Naime, mislim da…

tvoje tijelo – savršeno ili voljeno?

Kakav odnos imaš sa svojim tijelom? I ne, pritom te ne želim uopće osuđivati niti te tjerati da si zaljubljena u svoj odraz u ogledalu – pitam te jer me doista to zanima. Jer želim s tobom podijeliti kakav ja odnos imam sa svojim tijelom i kako ga ja doživljavam. Jer za mene to je još uvijek „ongoing proces“. Da, iako učim žene kako da zavole svoje tijelo, moj odnos s njenim izgledom nije savršen i nekako sam prihvatila da savršen ni ne treba biti. Počela sam činiti nešto što mi je maknulo fokus s toga da moram biti zadovoljna sa svakim djelićem svog odraza u ogledalu. Mogu voljeti svoje tijelo, a pritom biti nezadovoljna s time kako neki njezini dijelovi izgledaju. Mogu voljeti to što moj trbuh čini, i…

kako se riješiti srama?

Namjerno sam stavila ovaj blesavi naslov – kako se riješiti srama jer zapravo duboko vjerujem da se srama ne možemo riješiti niti ga se rješavati trebamo. Sram je naš drug i sjena koju ćemo zauvijek nositi sa sobom. Otkad smo prvi puta čule – sram te bilo od svojih roditelja. Skupi noge od svojih baka. Zakopčaj se od svojih kolega. Budi pristojna, nevidljiva i tiha – od društva. Sram smo onda ponijele u svom tijelu. Sram od toga kako izgledamo, tko jesmo i kako napredujemo. Sram zbog toga što nikad nećemo biti dovoljno dobre. Dovoljno mame, dovoljno kćeri, dovoljno poslovne, dovoljno sestre, dovoljno žene, dovoljno ljudi. Sram je u svima nama, čak i ako ga nismo svjesne. I, iako sam duboki pristaša klasičnih terapeutskih metoda i educiram se za Geštalt…

kako sam zavoljela svoj PMS?

Kako si danas? Kako si stvarno? Ja se upravo približavam najveselijoj fazi menstrualnog ciklusa – ovulaciji, kad se obično osjećam vedro, spremna za ljude i akciju i prepuna ideja. No, ovog je puta malo drugačije. Obzirom da imam male klince koji su zadnjih mjesec dana više bolesni nego zdravi, nisam si dopustila proći kroz faze menstrualnog ciklusa poštujući svoje potrebe i raspoloženja. Tako da ovog puta nalet energije jednostavno nedostaje. No ionako ću ti danas pisati o drugoj fazi, fazi PMS-a ili bolje rečeno predmenstrualnoj fazi. Nekako mi ta riječ predmenstrualni sindrom više ne sjeda jer me potiče da mislim o toj fazi kao o nečem lošem, a ta se faza često lošom i naziva u svakodnevnoj komunikaciji. A zapravo je predivna i može biti jako moćna. Zašto volim PMS?…

koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom?

Koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom? Osjećaš li da se tijelo mijenja ovisno o tvojim osjećajima, životnoj situaciji ili količini stresa kojem si izložena? Tijelo stvarno ne zna i ne može lagati. Ono iskreno priča priče o našim traumama, o tome što za nas jest a što nije dobro, kao i o tome kako se trenutno osjećamo. Ono priča priče koje mi ne možemo i ne znamo izgovoriti. Priče o progutanoj tuzi, o neprožvakanom bijesu i neizraženoj radosti. Priče neispričane još od malena, kad su nam rekli: Nemoj se ljutiti, bit ćeš ružna. Nemoj plakati, to nije razlog za tugu. Zašto se smiješ tako glasno, smetaš susjedima. Daj teti pusu, ona te voli. Priče neispričane od malena kad su dopustili da nas netko grli kad ne želimo,…

strastvena i SVOJA – petotjedno putovanje ka autentičnoj sebi

Otkad sam rodila drugo dijete, osjetila sam jednu novu dimenziju umora. Kako imam svoj biznis, posao me vukao u jednu stranu, zadovoljavanje dječjih potreba u drugu, a umor u treću stranu. Osjećala sam duboko nezadovoljstvo trenutnim životom, kao da sam vezana i nisam sposobna uživati u nijednoj od uloga koje sam, zapravo, sama odabrala. Umorna sam. Mislila sam. Tijelo mi je umorno. Mislila sam. Treba mi Netflix, tišina i 435 sati sna. Ali iz kože nisam mogla van. Dijete je tu sa svojim potrebama. Kao i veće dijete. Moj brak treba svoje vrijeme i energiju, kao i sve druge moje životne energije. No davanje energije svemu tome, znala sam, vodi me u novi burnout. U pregorijevanje. I onda se  odjednom desilo. Bila sam prisiljena vratiti se u svoj studio i…