dok ja grlim svoj Svemir, drugim se majkama razdiru srca

Maleni moj, veliki dječače. Tu sam, vidim te i čujem. 

Iz središta si našeg svemira izašao dobivši titulu brata. Iako si i dalje naše sunce i centar naših putanja, ipak su moje vrijeme, pažnju i brigu dobile nove zvijezde – sestre blizanke. Uskoro one pune jedanaest mjeseci svojih malenih života, a ja kao da se svakim novim mjesecom više udaljavam od tebe, moj dječače. Silno sam pokušavala ostati u nekoj simbiozi, ali je naša prva odvojenost učinila svoje pa je sada otac, naš supertata, tvoj snažni stup i zaštitnik. Još se uvijek oduševim kad primjetim tvoj pogled i ushićenje kad ga ugledaš nakon osmosatne odvojenosti. Kao da se u zjenicama tvojih očiju iscrtala cijela mliječna staza.

Dragi moj dječače, mamine su rane poput crnih rupa, velike boli zbijene u male točke i proždiru me, posebice kad i ti imaš bujicu osjećaja pa te moje rane počinju opet boljeti i iznova se prisjećam da sebe prvenstveno odgajam pa tek onda tebe. Kolika je ta tvoja moć da liječiš moje boli, da cijeliš one dijelove mene za koje nisam ni znala da trebaju biti zacijeljeni. Zašto su te tvoje eksplozije osjećaja najintenzivnije kad si sa svojom majkom?

Jer sam ja tvoj siguran prostor, ja sam tvoja majka zemlja, iako ranjena, stojim tu za tebe i uvijek mi možeš doći sa cijelim sobom, najgorim i najboljim.

A ako ja neću popraviti stvari, tko će? Sunčani dječače, kako nam samo osvjetljuješ i griješ naše živote već tri pune godine. Sada kada pored tebe rastu i sestrice zvjezdice, tvoj je sjaj još jači, posebice kad ih, dok nitko ne gleda ideš grliti ili im dati poljubac.

I dok se ja ovdje borim s tvojim tantrumima, mojim gubicima kontrole, ne tako daleko, neka se djeca bore za život. Nekim se majkama, razdiru njihova srca zbog velikog zla koje napada njihovu zemlju i tu nevinu dječicu.

Neke majke gube ne svoj razum, nego i same svoje živote zbog, tamo nekih usijanih glava, zbog pokvarenih razloga. Dok ja tebe, moj dječače, pokrivam vunenom dekicom, te iste majke pokrivaju beživotna tjelešca svoje dječice bijelim plahtama. Dok ja tebe i sestrice hranim raznim delicijama, te majke nemaju ni pitke vode za svoju djecu. Te majke strahuju iz sata u sat o budućnosti svoje djece, koja kao da ni ne postoji. Dok tebe tata, moj dječače, nosi u vrtić, drugu dječicu njihovi očevi nose u razrušene bolnice, trče noseći ih dok krvare. Dok sam ja tvoje sestrice odmah po porodu vidjela, neke su majke odvojene od svojih, prijevremeno rođenih beba, a uzurpator ne prestaje bombardirati zgrade, kuće, škole, bolnice i kampove. Dok ja tebe tješim kad padneš i udariš se, neka majka tješi svoje dijete koje je izgubilo ekstremitet. Dok mi uređujemo naš dom, neka dječica, kao da nikada neće imati natrag svoje kuće. Hoćemo li zaista, kad kreneš u školu učiti o ovome genocidu čiji smo svjedoci ili se o tome neće pisati, kao što se sada ne piše u medijima pa saznajem istinu na društvenim mrežama.

Ne želim i ne mogu okretati glavu ispred objava ovakvih zločina, iako me duboko pogađaju fotografije i snimke istih pa plačem i povraća mi se i razmišljam kako to tako ne doživljavaju svjetski moćnici… I tako dolazim do zaključka kako ti svjetski moćnici i jesu “moćni” muškarci, točnije mužjaci, stoga i ne mogu sagledati koliko zla stvaraju jer da su u pitanju žene sumnjam da bismo svjedočili najvećem genocidu u digitalnom dobu.

Često se pitam gdje je Bog, viša sila ili Svemir da zaustavi takvo zlo. Nama je kao ljudima dana slobodna volja i razum da ju koristimo kako želimo pa smo na tome putu negdje krivo skrenuli. Točnije oni su. Ne ja. Ne ti, moj dobri dječače jer ću ti ja, jednog dana pričati o toj nevinoj dječici kojoj je oduzeto djetinjstvo. Ja ću te malo snažnije grliti, gledati dok spavaš, pokrivati dekicom i neću prestati misliti na njih i uključivati ih u svoje molitve.

A kako je svemir beskonačan, tako je beskonačna i ljubav majke prema djetetu i dok će me biti na ovome svijetu borit ću se sa svime što imam protiv onih koji žele nauditi Majci i Djetetu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Bisan’8 – حكواتية (@wizard_bisan1)

deprivacija sna kod majki

BARBARA Dotepenka u Zagrebu, majka troje djece, medicinska sestra koja je po završenom studiju zapostavila pisanje, ali mu se sad vraća s malo više pravopisnih grešaka. Zaljubljenik u glazbu i prirodu, diy kreativac.