kako graditi odnos s djecom kroz odgoj?

Svojedobno sam dobila komentar jedne starije gospođe „Lako tebi kad tebe tvoja djeca slušaju“.

U navedenoj situaciji bila sam sa svoje troje djece i jednogodišnjim dječakom kojeg sam tada čuvala, dakle četvero djece u dobi od godinu dana do osam godina.

I ne, nije ovo priča o nekoj tamo savršenoj mami!

No zar mislite kako bi me djeca poslušala da sam izjavila sljedeće: „Djeco, idemo do parka. Hodajte polako i budite tiho! Nemojte me tražiti slatkiše, nemojte se svađati. Dajte si ručice i pričajmo o novoj epizodi Uređenja interijera na Netflixu. E da, usput pozdravite susjedu jer je tako pristojno.“ ILI… zaprijetiti,

„Ukoliko me ne poslušate nema ekrana ni slatkiša! Također nema odlaska u park.“  Usput viknem koji put: „Stani! Pusti brata! On je manji! Slušaj me što ti kažem! Ne trči! Zvat ću ti tatu!…“

Ovo zadnje bi vjerojatno „upalilo“ najlakše i najbrže.

No to nije odgoj koji želim prakticirati.

Odgoj koji želim prakticirati je odgoj temeljen na izgradnji uvažavajućeg i poštujućeg ODNOSA. Možda se na početku čini izazovnije pa čak i teže, no dugoročno je smislenije.

Odnos je onaj kapital koji imamo kada djeca postanu adolescenti i kada nam ponestane „ideja“ kako „sankcionirati“ dijete te kada i fizički postaju nadmoćnija od roditelja. Upravo tada često dolazi do prekida ODNOSA, povezanosti i udaljavanja.

Gotovo nikada ne prijetim kaznama i bespotrebnim pohvalama…i da, moguće je!

Ono što mi je kao roditelju važno je da im prenosimo vrijednosti kao što su moralnost, empatičnost, poštovanje, uvažavanje, odgovornost. Kada dijete od malena poučavamo navedenim vrijednostima sama činjenica da je nekog rastužilo, uvrijedilo ili nešto „loše“ napravilo je već dovoljna posljedica učinjenog.

Sigurna sam da većina roditelja stremi ovim vrijednostima no detalji koji čine razliku su upravo neverbalna komunikacija – kontakt očima, izraz lica, ton glasa, geste, držanje tijela, vrijeme i intenzitet govora, i možda najvažnije  – RODITELJ KAO MODEL PONAŠANJA.

No, kako smo mi na kraju otišli do parka?

Pitala sam što misle koji park bi nam to ljetno jutro bio najbolji? Dogovorili smo doručak u parku. Svatko je odabrao za što je zadužen. Jedan za hranu, drugi za igračke, treći gura kolica. Pričamo što ćemo raditi za ručak i prijedlog s najviše glasova radimo danas…Dogovaramo se koji film navečer gledamo zajedno i odlučujemo koje grickalice uzimamo, kokice ili štapiće.

Naravno da neće uvijek biti idilično i nećemo moći navedeno prakticirati 100% vremena.

Razlika je u detaljima koji čine ogromnu razliku. Vrlo važno, svi smo u istom timu. Dogovaramo se i razgovaramo. Dozvoljene su im mini odluke i odgovornosti sukladno dobi. Kako bi djeca zaista odradila zadatak moramo to od njih zaista i očekivati. Dakle, ukoliko je sin zadužen za pripremu doručka za van, ne petljam se u njegov odabir nego navedeno prihvaćam i ne umanjujem njegovu odgovornost i ulogu u navedenom. U suprotnom može pomisliti da nije dovoljno sposoban, samostalan pa čak i posramljen. Na kraju što se najgore može dogoditi u navedenoj situaciji?

Odnos je emocija. Neverbalna komunikacija. Sjedenje u tišini s djetetom. Nevidljiva veza. Ranjivost. Strpljivost. Obostrano povjerenje i sigurnost.

Odnos je moć!

Postankom roditeljem dobivamo drugu perspektivu svih odnosa koji nas okružuju. Imamo priliku preispitati sva dotadašnja uvjerenja, stavove i iskustva. Navedeno nam pruža priliku da se približimo pojmu „dovoljno dobar roditelj“, a to je najbliže čemu možemo težiti u roditeljstvu.

Iako je floskula, no postankom roditeljem rađamo se i mi u nekoj novoj verziji sebe.

Ako roditelji razumiju samo svoje iskustvo i ne povezuju se s iskustvom djeteta, vrlo će vjerojatno imati poteškoća u razvijanju bliske i smislene veze s djetetom.

To su one situacije: „Što plačeš, baš si mimoza. Ja nikad nisam bio takav pa što mi fali?“

To što tebi nikada nije bilo dopušteno plakati ili pokazati emociju ili reći da ti je teško, ne znači da je zdravo i poželjno. Navedeno je primjer kada polazimo samo iz svoga iskustva i ne možemo razumjeti djetetove reakcije. Ukoliko tome još pridodamo da malena djeca nemaju razvijenu emocionalnu samoregulaciju u potpunosti, to od roditelja iziskuje mnogo energije, želje te same roditeljeve emocionalne regulacije da navedeno shvati iz druge perspektive.

Ukoliko pak roditelj uzima u obzir samo djetetovo stajalište i zanemaruje svoje unutarnje iskustvo vrlo će vjerojatno imati poteškoća u postavljanju granica djetetu – počet će zamjerati djetetu da je prezahtjevno – roditelj se može osjećati ljuto i iscrpljeno a dijete nesigurno zbog nedostatka granica.

Upravo ti trenuci u kojima zastanemo i promišljamo o određenom odgojnom izazovu između onoga kako ne bi htjeli postupiti i ono kako bi htjeli postupiti  je trenutak kada rastemo u roditeljstvu.

To znači da navedenim uvažavamo djetetove osjećaje, viđenost, perspektivu – odnosno gradimo ODNOS.

Roditeljstvo je vještina koja se uči.

𝐎𝐃𝐍𝐎𝐒 se gradi s vremenom.

Ukoliko želiš postaviti zdrave i autentične temelje odgoja te da ODNOS u roditeljstvu postane tvoja moć prijavi se na besplatan webinar putem OVOG LINKA.

Foto: unsplash.com

JELENA Za sebe kaže da ima više uloga, a najvažnija je ona uloga majke koja ju motivira za sve u životu pa tako i da slijedi svoje snove. Roditeljstvo i odgoj su njezina strast i život koji živi te tema o kojoj se educira i baš zato želi svoja iskustva i znanje prenijeti drugim roditeljima i biti im potpora i vodstvo na tom putu. Pokrenula je podcast Emocionalno snažni – mjesto gdje ćeš dobiti podršku, razumijevanje te praktične alate i primjere iz realnog života o važnosti emocionalnog razvoja djeteta