Autor: Ivka Armanda Todorović

ŠTO SAM TO RODILA?

Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo. Vjerujem da dosta ljudi danas snima videe baš iz tog razloga, nekako je lakše kliknuti „rec“ i izreći ono što misliš, a i greške se puno više toleriraju kad snimaš nego kad nešto imaš napisano. E zbog te inspiracije u mojim ćete tekstovim pronaći greške i tipfelere koje ne stignem ispraviti, a stan mi trenutno izgleda kao da je prašina kućni ljubimac, a ne nepoželjan…

MAMA, TATA, DIJETE, POSAO I BALANS

Neki dan sam gledala fora video u kojem je postavljeno pitanje muškarcima kako balansiraju privatni i poslovni život, odnosno obiteljske i radne obaveze. Većina muškaraca blijedo je pogledala i totalno se zbunila pitanjem. A to pitanje je nešto što mi mame često dobijemo, osobito u slučajevima, kao što je to sa mnom, kad imamo neki svoj biznis ili možda čak i više njih. Osim toga, žene su često pod upitima – tko ti čuva dijete, dok ćemo rijetko, čak i mi, isto pitati muškarce.

što imaju zajedničko svi roditelji?

Obožavam pisati i obožavam čitati tuđa razmišljanja. Isto tako, obožavam i kvalitetne konstruktivne rasprave i ljude koji vole upozoravati na neke nepravilnosti u društvu i koji vole ukazivati na drugačija rješenja. I to nastojim činiti i sama na svoj način. No, ono što me u tome svemu počelo izuzetno smetati jesu konstantne kritike na račun današnjeg roditeljstva jer mislim da u tome više jednostavno nema mjere. Majčinstvo (roditeljstvo općenito) nikad nije bilo lako, ali imam osjećaj da je danas teže nego ikad. Nekad su tvom roditeljskom stilu prigovarale samo mama i svekrva, djed i punac, i eventualno neka tetka u dućanu koju slučajno sretneš dok ti dijete divlja, a danas to čine svi. I bliži i dalji i oni koji te poznaju i oni koji te ne poznaju. I jasno…

moj brak – moje ogledalo

Sjećam se još onih dana leptirića u trbuhu, veselog iščekivanja i uzbuđenja koje je svakim susretom s mojim mužem raslo i cvalo. Sjećam se i noći provedenih u nježnosti i razgovorima, i njegove jurnjave da u 6 ujutro stigne doma prije posla da bi se spremio za novi dan. Znam da smo tada bili kao neki zombiji opijeni jedno drugim i lebdjeli pola metra iznad zemlje. Nije mi se tada činilo da nosim ružičaste naočale i mislila sam da se pokazujemo jedno drugome u svim varijantama. I jesmo, samo zbog zaljubljenosti smo mislili lako ćemo, bez problema, ljubav je jača od svega toga. I jest. Ljubav jest jača. Ali ono što smo osjećali nije bila ljubav, bila je to zaljubljenost. Svjesno smo ukoračili iz zaljubljenosti u ljubav, unatoč svim manama…

vaginalni tekst

Počinjem pisati ovaj tekst iako zapravo ne znam što ću napisati i koja mu je tema. Počinjem ga pisati jer sam shvatila da sam u nekom trenutku umjesto iskrenosti sebi dala laž. Dala sam si laž da sam dovoljno dobra, da vrijedim, da sam slobodna i da se volim. Onako kako bi trebala voljeti svoje dijete. Ranjivo, hrabro, bez uvjeta i bez zadrške. To je bila moja laž. Moja istina je da se volim, onako kako često volimo ljude oko sebe, kako često volimo svoje partnere. Kad su dobri. Kad oni vole nas. Kad nas grle, kad nas razumiju. Kad su ono što mi želimo da budu. Dok me nije ta spoznaja udarila kao bumerang u glavu, iskreno sam mislila da volim sebe. Ok, tu i tamo koja kila viška,…

MORAMO LI IMATI SVE?

Prije nekoliko dana došla sam na seminar Buđenje Boginja koje su vodile dvije predivne žene iz Novog Sada – Svetlana i Goga, a organizirala Anamarija, vlasnica centra Laurus Slow Spa. Iako već mjesecima pokušavam odlučiti idem li ili ne presretna sam što se to dogodilo baš sada, jer sada je bio najbolji trenutak da čujem ono što sam čula. Cijeli sam se seminar doslovno ježila, ne samo po tijelu, nego mi se doslovno kosa dizala na glavi od toga koliko rezoniram sa svim rečenim i ispričanim. Što me dovelo do toga da se zapitam – iako često nešto radim za sebe, kad sam si dozvolila uzeti cijeli dan, ispunjen nečim što ispunjava mene i kad mi je zadnji put stalo sve u glavi? Ne sjećam se.

SVIJETLA STRANA MAJČINSTVA

Upravo sam završila s čitanjem bloga MISUSOVO o tamnoj strani majčinstva, kimajući glavom toliko da sam imala osjećaj da će mi ista otpasti s ramena. I onda sam otišla na fejs, gdje je jedna žena napisala kako toliko čita o tamnim stranama majčinstva da se pita hoće li ikada poželjeti imati djecu. Nije osuđivala niti ništa slično, već samo dala svoj osvrt na ono što čita u svojim internet krugovima. Što me navelo da razmislim. Kakvu ja sliku majčinstva dajem svojim prijateljicama bez djece? I hoće li one imati zbog toga veći strah od majčinstva ili samo realnija očekivanja? Sjećam se da sam jednom svojoj prijateljici Maji rekla: ajme moram prestat pričat o svemu tome jer ti nikad nećeš htjeti djecu. Razvit ćeš paranoju. To mi je tada bilo strašno smiješno,…

ŠTO SKRIVAŠ OD MENE, MAMA?

Otkad se Vito rodio, već svi i znaju, prošla sam uspona i padova s vlastitim emocijama. I nijednu od njega nisam skrivala. Od rođenja i moje postporođajne depresije i drame oko apsolutno svake i najmanje roditeljske odluke, suza i bijesa, tuge i radosti, vidio me u svakom – najboljem i najgorem izdanju. Znam da mame često u kupaonu bježe plakati, a znam da me i moja upozoravala, nemoj plakati pred njim. Ali znam i to, da oni ionako sve osjećaju. I našu radost i tugu, sigurnost i nesigurnost, ali i iskrenost. A ja želim odgojiti iskreno dijete.

MOJA RUTINA ZA (SUPER)MAME I (SUPER)ŽENE

Kao prvo, mislim da istovremeno ne postoje superžene i da je svaka žena superžena. Isto je i s mamama. Zašto volim ovaj portal i tekstove na njemu je upravo to – sve mi jesmo i nismo super. Sve imamo svoje svijetle i tamne trenutke, dobre i loše reakcije na dijete, muža, posao i život općenito i dobre i loše priče koje pričamo sebi. I zato nismo supermame ni superžene jer smo ljudi. Istovremeno, mogućnost da se izdigneš iz svoje muke koliko god bila velika ili mala daje ti pravo koristiti epitet super. Nadam se da se razumijemo. Ako ne, pročitajte opet, ima smisla.

BEBA VOĐA DOHRANE. ILI NEREDA.

Kad sam rodila i držala još svoju bebicu zmaja na rukama (ili u nosiljci jer drukčije nismo ni postojali), k meni je došla prijateljica. U rukama je držala knjigu Beba vođa dohrane, a meni su oči zasjajile. To je bio svemir. Naime, još u trudnoći sam gledala video Ane Bučević, u kojem je pričala o toj knjizi, i znala sam da će metoda dohrane opisana u njoj biti naša metoda. Znala sam i da želim dojiti barem godinu dana a to je pošlo po zlu. No to je neka druga priča. U ovoj smo odluci uspjeli. Bar mislim.