Svi mi volimo putovati, neki više a neki manje. Ja osobno sam strastveni putoljubac i putovala sam mnogo prije nego nam je stigao Vito. Bilo je dana kada sam se pitala kako i koliko će me dijete ograničiti u putovanjima, hoću li uopće igdje putovati kada rodim? Iskreno bilo me strah da će moje avanture na neko vrijeme morati završiti. No je li zaista tako? Ovisi samo i isključivo o VAMA!
Kako odgojiti samouvjereno i samosvjesno dijete? Dijete koje neće robovati nametnutim standardima i koje će pokušati ostvariti svoj puni potencijal? I poslušati zov svoje duše. Djeca dolaze na ovaj svijet po iskustva, a naša je uloga da im pomognemo. Kako ne ukalupiti dijete u svijetu skrojenom po idealnim standardima i zlatnim mjerama prestiža? Ideali ljepote odavno su utvrđeni, načini ostvarivanja materijalnog obilja te društveno prihvatljivih manira i ponašanja. Po tim se utabanim stazama odgajaju naraštaji, uz horde navijača roditelja koji iza njih kliču ne bi li svom pulenu podigli još malo adrenalina za borbu u ringu u koji ga nemilosrdno guraju. Ovo ne zvuči baš najljepše, zar ne?
Budući liječnici, studenti hrvatskih medicinskih fakulteta, prepoznali su potrebu sustavne edukacije mladih o važnosti prevencije i pokrenuli projekt „Budi mRAK“ kako bi informirali učenice i učenike o dostupnim oblicima prevencije bolesti koje uzrokuje HPV infekcija. U samo posljednja dva mjeseca, studenti su u četiri hrvatska grada, u ukupno 26 srednjih škola održali interaktivne radionice u ukupno 113 razreda, ispred više od 2.600 učenika i učenica. Cilj je na ovaj način srušiti predrasude koje su rezultat neznanja te ključna prepreka u donošenju informiranih odluka o zdravlju.
„Jer možda smo supermame, ali vjerujte mi, nikad nisam upoznala muško da je sposobno napraviti u tjednu ono što je žensko sposobno u minuti. Iz povrijeđenog ega, ničeg više.“ Riječi su ovo Supermame, blogerice Maje Marić, koje su me danas bacile u novi trans. One su samo novi okidač, lako ih pronalazim u sitnicama koje me okružuju, a sposobne su pokrenuti lavinu emocija koje slamaju svu snagu duha koji je preostao.
Tatiana je jedna od mojih omiljenih instamama koju pratim već par godina (@tatiana.coh). Obožavam njezin profil koji je tako jednostavan, iskren i realan, baš kao što je i ona sama. Francuskinja u Milanu, supermama dvojice preslatkih dječaka, a odnedavno i osnivačica jednog sasvim drukčijeg i posebnog brenda za dječake – Garçon. U Italiju ju je dovelo studiranje, točnije program Erasmus i velika želja da usavrši talijanski jezik. A onda se dogodila ljubav. “Sasvim slučajno sam u Milanu upoznala svog sadašnjeg partnera, a na zadnjoj godini fakulteta došlo je i jedno veliko iznenađenje – moj prvi sin Noa. Sad već 8 godina živim u Milanu.“
Moj život posljednih nekoliko mjeseci izgleda kao dječja igračkica na navijanje od pet kuna, ona žuta mačka koja maše rukom naprijed-natrag. Znaš na koju mislim, vidjela si je u izlogu kineskog dućana kako ti se ruga. Svjesno-nesvjesna golemog iskoraka u životu koji me čeka u devetom mjesecu kada Cvita zakorači u školu, na koji nisam spremna i ne znam kako ću preživjeti, odlučila sam s vama podijeliti jedno iskustvo za koje sam se zaklela da nikada neću napraviti. Neću vam soliti pamet o tome kako i što biste trebali raditi s predškolcem jer nemam pojma. Uz sve dnevne obaveze i bracu koji na snažno ulazi u razdoblje užasne dvojke i gađa nas svime što mu podleti pod ruku, uspjela sam izgubiti moć kako uopće doprijeti do nje. Tete u vrtiću…
Svjesnost o zdravoj prehrani nikada nije bila veća, no jesmo li sigurni koliko je zaista zdrava ta hrana koju unosimo u svoj organizam? Prema nedavnoj anketi provedenoj na Instagramu čak 69% naših pratitelja ne zna koje otrove unosi hranom. 60% njih meso jede svakodnevno, pa ćemo tako u ovom tekstu posvetiti pozornost upravo toj tako često konzumiranoj namirnici.
Koliko često razmišljate o prolaznosti života? O trenutku, ovom sada i kako ga koristite? Što vas tišti? Oko čega gubite živce? Kada malo osvjestim ova pitanja, shvatim da mi stres stvaraju životne situacije koje zapravo, kada prođe vrući, dati trenutak, i nisu tako užasne. Koje su rješive. Kada razmislim što me izbaci iz takta u odgoju djece, pa shvatim da se radilo o kombinaciji moje nervoze i njihovog neposluha što je formula za nuklearnu katastrofu, koja zapravo nije niti približno nuklearna, ali u datom trenutku je djelovala nerješiva. Zapravo, generalno, na što trošimo životno vrijeme?
Temperamentna sam otkako znam za sebe. Znate, klasična priča, mrzim nepravdu i ne mogu samo šutjeti kada do nje dođe. Cliche, je. Ali trebalo bi biti vise takvih klišeja na ovom svijetu ako mene pitate. Danima, ma tjednima (realno godinama) me pikaju iste stvari, iste mrlje ljudske zlobe i nonšalantna nepravda koja okalja ono dobro, ono lijepo, ono čarobno što ljudi nose u sebi, što stvaraju i što uporno pokušavaju probiti kroz dnevno sivilo koje nas okružuje. Pričam o krađi. Ali, ne samo o krađi, već o tome kako mi kao narod percipiramo to kada ti netko oduzme nešto što je tvoje.
Uspomene. Na sitnice. Na drage ljude. Ljude koji su obilježili moj život. Ljude koji su došli i otišli. I samim time su za mene potpuno nevažni. Ali i ljude koji su ostali i još su uvijek tu uz mene. Ljude zbog kojih sam shvatila kakva nikad ne želim biti i kakvim se ljudima želim okružiti. Ljude koji su mi donijeli toliko lijepoga i tu su uvijek i bez obzira na sve. Ljude koji više nisu sa mnom, poput mog djeda, a znače mi sve na svijetu. Ljude koji su na mene pozitivno utjecali ali i ljude koji su mi pokazali kako je toliko malo potrebno za sreću.