minus, ali vedro

unsplash.com

Ležim neku večer na kauču, David zaspao na meni, gledam u temperaturu na mobitelu: piše -2, a odmah pored toga piše VEDRO. Nasmijem se sama sebi i pomislim, kako smiješno – tako ponekad izgleda i majčinstvo. U minusu si, ali je vedro.

Postoje ti određeni momenti u roditeljstvu kad si na rubu snaga i misliš da nemaš otkud iščupati taj još jedan živac koji ti treba da riješiš neku konfliktnu situaciju, podočnjaci vise ispod očiju, bore se povećale, a cice smanjile, a opet u dubini duše znaš i osjećaš da to tako treba biti. Ne mislim na dio s podočnjacima i malim cicama, nego taj osjećaj koji dolazi iznutra – onaj koji ti i kad je teško i kada si na rubu snaga, živčana, prljava, neprepoznatljiva sebi, govori i jasno pokazuje koliko si sretna.

U trenucima dok razmišljam o onim svakodnevnim stvarima: jesam li kupila pelene i vlažne maramice, ima li dovoljno bodija u torbi, što će danas jesti, hoćemo li ići na zrak, koje će jednog dana možda zamijeniti pitanja je li uzeo bilježnicu za solfeggio/stvari za trening, je li pročitao lektiru, hoće li stići taj poklon koji smo mu naručili za rođendan… uz sve te svakodnevne stvari o kojima razmišljamo u hodu, iako ih ponekad imamo 500 u glavi jer to je realan život, misao koja je negdje u meni cijelo vrijeme je smiraj. Kad pomislim na njegovo lice, a posebno onda kad ga ugledam, mene preplavi mir. Neopisiv mir. Nisam mogla zamisliti kakav je taj osjećaj prije, a ni danas ga ne mogu baš najbolje riječima opisati.

Jedno sam si pitanje prije nego sam postala mama stalno postavljala: kada je najbolje vrijeme za postati mama?

Kako taj tajming najbolje odabrati? Nikako.

To nije nešto što staviš u svoj raspored, čak ni kad je riječ o petoljetnom planu. Kad dođe vrijeme, koje god to bilo, snaći ćeš se. Morat ćeš, ali prije svega ćeš to jednostavno htjeti. Tjerat će te njegov plač, osmijeh, njegovo postojanje.

https://www.instagram.com/p/B6_o4dSpHYQ/

Sjećam se kad sam došla doma iz bolnice nakon poroda, prva tri dana gotovo da nisam izlazila iz spavaće sobe, ljuljala sam Davida na rukama i uglavnom plakala. Nisam se mogla prepoznati psihički i nije mi previše pomagalo što su mi svi govorili „to ti je od hormona“. Da, moje tijelo i duša su se i fizički i psihički čistili od jedne životne ere koju je upravo zamijenila druga, ali nisu to bili samo hormoni.

Bilo je to moje prihvaćanje spoznaje da nema plana u majčinstvu, što mi je očito bilo iznimno teško prihvatiti. Suze su značile prije svega olakšanje da je sve dobro prošlo, ali i prihvaćanje da mi tek slijede trenuci u kojima nemam blagog pojma što ću napraviti. Davidov raniji dolazak na svijet bio je tek prvi korak na velikom putu nemanja plana. Ni o čemu.

Možda zato ni danas nemam striktan plan oko toga kada će on jesti i kada će spavati, nego se nastojim voditi njegovim potrebama po znakovima koje sada već jako dobro prepoznajem. Imam s njim određenu rutinu koju smo uspostavili, ali generalno rijetko kada imam zacrtan plan kako ćemo ishendlati dan pred nama.

Nema plana, žene moje.

Svi planeri i rokovnici ovog svijeta ne mogu nas pripremiti na projekt dijete. Niti na to kada će stići, ni kako ćemo to hendlati kao obitelj, ni u što ćemo se tijekom tog procesa pretvoriti.

Trebam se toga sjetiti kad vidim da je malo veći minus nego inače jer zaista je većinu vremena nebo kristalno plavo, a meteo prognoza povoljna.

ANDREA Diplomirana novinarka, zadnjih 5 godina u PR-u, prije toga reporterka i voditeljica na radiju. Uglavnom se u životu drži one “ako ne znaš reći ništa lijepo, radije ne reci ništa”, ali ponekad ode i na onu drugu stranu. Suzni kanali joj se pune zbog dobrih filmova i životinja, a srce druženjima i putovanjima. Sve što radi u životu obilježeno je nekim zapisom, a trenutno joj je najveća inspiracija sin David.