strah koji osjeća skoro svaki roditelj

Strah je uz tugu, sreću i ljutnju, prema psiholozima primarna ili bazična emocija. Kao dijete imamo razne strahove jer je nagon za samoobranom snažno izražen, a ne postoji životno iskustvo. Strah od odvajanja od roditelja, strah od mraka, grmljavine ili životinja, nepoznatih osoba i prostora, strah od likova iz bajki i mnogi drugi normalna su pojava kod djece jer se predodžba o stvarnosti stvara postupno pa tako i sposobnost prevladavanja strahova. Ono što je u ranom djetinjstvu predstavljao strah, u adolescenciji je to strah da ćeš biti neprihvaćen u društvu, ostati sam, bez društva ili partnera, a onda se u odrasloj dobi pojavljuju strahovi od gubitka voljenih osoba, gubitka posla koje nazivamo “normalnim” strahovima i čega bi se, prema mišljenju mnogih ljudi trebali bojati.

Želim opisati svoj najveći strah koji je, vjerujem, i mnogim drugim majkama takav. Strah za dijete. Nikad neću zaboraviti onu navalu osjećaja kad sam rodila Vida, euforiju i bol, sreću i ponos, zadovoljstvo i uzbuđenje popraćene riječima drage primalje: “Odmorite se i naspavajte.”. Nije mi bilo jasno kako spavati nakon što sam donijela na svijet svoje savršeno biće poslije devet mjeseci čekanja.

Osim što sam njega rodila, rodila sam se i ja – mama i taj Strah. Da, s velikim s.

Moja uloga majke nešto je što sa sigurnošću znam da radim najbolje. Možda nekome prosječno ili loše, ja znam da dajem sve svoje vrijeme i trud iako to ponekad ne bude 100% od mene. U skoro dvije i pol godine majčinstva naučila sam da niti ne mogu uvijek davati cijelu sebe jer što će onda meni ostati. Sebično, ali znam da bi se mnoge žene složile sa mnom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vuna i Drvo (@vuna_i_drvo)

Ubrzo ću zakoračiti u 30. godinu i postati majka blizanaca. Naša će se obitelj s tri člana povećati na petero. Od svih uloga koje mi je život dao, nikad nisam bila zadovoljna s njima tj. s onime kakva sam ja bila. Neposlušna i bezobrazna kćer, pakosna sestra, odlična učenica (čitaj štreber), loša prijateljica koja je zanemarivala prijatelje čim bi našla dečka, loš student i osrednja, ali empatična medicinska sestra. Sad ću biti majka troje djece. Uloga za koju me život pripremao i za koju, valjda, ne bih bila spremna da nisam prošla kroz ove ostale.

Rodit ću blizance i s njima još više razloga za strah. Dvostruka odgovornost. Ono što sam s prvorođenim djetetom osjećala sada će biti duplo i još intenzivnije jer imam njega. Uz strah od zanemarivanja, strah da će me manje voljeti jer ću se morat posvetiti dvjema bebama, strah od odvajanja jer dosad nikad nismo bili odvojeni ni jedan dan. Već me sada strah što će mi jednog dana reći blizanci kad vide da nemaju ni jednu svoju fotografiju, dok stariji ima tri albuma samo od razdoblja dok je bio novorođenče. Šalu na stranu, to su sve iracionalni strahovi. Pravi strah svakog roditelja je djetetova bolest i nemoć u takvoj situaciji.

Ostaje svakodnevna briga i nada te zahvalnost za zdravlje tog djeteta, zahvalnost da imamo mogućnost da svaku večer u topli krevet u sigurnom domu stavljamo dijete na spavanje. Meni je to u razini dobitka na lutriji koju ni ne igram. A onda kad konačno zaspi skrolamo po njegovim fotografijama i videima i ne možemo vjerovati da postoji, da je naš i stvaran i koliko smo blagoslovljeni što smo mu roditelji. Poput ostvarenja sna kojeg, prije nekoliko godina, nisi ni znao da imaš.

5 stvari koje ne biste nikako smjeli reći trudnicama – SUPERMAME

BARBARA Dotepenka u Zagrebu, majka 16-mjesečnog gospona, medicinska sestra koja je po završenom studiju zapostavila pisanje, ali mu se sad vraća s malo više pravopisnih grešaka. Zaljubljenik u glazbu i prirodu, diy kreativac.