Jeste li ikada osjetili taj emotivni vrtlog u želucu kad svoje malene ostavite u naručju vrtića?
Nedavno me to pitanje zateklo, poput neočekivanog udarca u srce. Bio je to trenutak kad sam stala usred misli – trebam li biti iskrena i priznati da mi srce tone kad čujem plač svog sina kako moli da ga ne ostavim ili ću odabrati diplomatski odgovor, reći da je sve u najboljem redu?
Kao majka, priznajem, nalazim se negdje između tih dviju krajnosti. Psihologinja, svojom stručnošću, bila je brza u otkrivanju da imam problema s povjerenjem. I u pravu je.
Postoje dani kad vjerujem samo sebi, a briga za dobrobit svog djeteta postaje svojevrsno emocionalno hodanje po žici.
No, nemojmo kriviti odgajateljice u vrtiću. One su heroji s osmijehom koji se suočavaju s našim malim divljacima i grade im drugi dom.
Sljedeći korak od psihologinje bio je savjet da moram pronaći svoje vlastito vrijeme, trenutak mira u ovom vrtlogu roditeljstva. I danas, dok jurcam kroz more rublja i pokušavam nadmašiti kaos, shvatila sam koliko je ta mala doza mira važna. “Ja danas nisam sjela”, razmišljam, dok kuham juhu, hranim mačku, idem u trgovinu, šetnju i pokušavam biti logoped, sve u istom danu.
Tako dragi roditelji, možda je vrijeme da priznamo da je “vrijeme za sebe” postalo luksuz koji samo rijetki od nas doživljavaju.
Taj trenutak kad možemo disati, popiti kavu i biti sami sa sobom postao je gotovo mitološki. Dok se suočavamo sa svojim vlastitim izazovima i nedaćama, neka nas barem podsjeti da smo svi zajedno u ovoj ludnici zvanoj roditeljstvo, a svaka od nas nosi svoj vlastiti kovčeg emocija koje pokušavamo pospremiti dok šećemo ovom stazom majčinstva.
Foto: pexels.com
kako postati uzorna majka u ovom kaotičnom cirkusu modernog roditeljstva? – SUPERMAME
