Misliš da su psihološke igre nešto pomno planirano i inscenirano s namjerom da se drugu osobu povrijedi? Misliš da su lako uočljive te da ti nikad ne sudjeluješ u njima? Žao mi je, ali vjerojatno sudjeluješ, možda si i danas neku odigrao/la. A nažalost, nisu ni toliko uočljive niti ih je lako prepoznati, ako nemaš potrebne informacije.
Ako želiš znati kako prepoznati poziva li te netko u psihološku igru ili si ti taj/ta koji poziva te kako prepoznati uloge koje često ti ili tvoj partner/ica zauzimate u sukobima za koje vam se čini da se stalno „vrte u krug“, čitaj dalje.
Psihološke igre su naizgled uobičajena razmjena transakcija (rečenice, razgovori između dvoje ili više ljudi) koja se ponavlja, ali zapravo ima skrivene motive. Jedan od primjera koji je većini nas životan, možda u nekom drugačijem obliku ili s drugom temom, je ovaj ispod:
Jakov je jedva čekao da s posla dođe kući. Ušao je u stan, ostavio stvari u hodniku i ušao u boravak. “Bok, stigao sam…” veselo je dobacio Ivani. “Aha.” bio je njen kratak odgovor. To ga je začudilo, pogledao ju je i činilo mu se da je nervozna i kao da ju nešto muči. Želio joj je pomoći da se bolje osjeća te započinje razgovor…
“Hej što se dogodilo?”
“Ma ništa…”
“Pa reci, vidim da te nešto muči…”
“Ma nije ništa, nebitno…”
“Pa reci, vidim da nešto je…”
“Ma ništa, ti ionako tu ne možeš pomoći…”
“Pa možda ti mogu pomoći, nećeš znati ako ne probaš…”
“DA PROBAM, HA? A DA TI MALO PROBAŠ KAKO JE TO BRINUTI SE O STANU I KLINCIMA!? DA PROBAŠ UZETI USISAVAČ I KRPU, A NE DA SE JA NAKON POSLA MALTRETIRAM S ČIŠĆENJEM, KUHANJEM I KLINCIMA, A TI DOĐEŠ DOMA NONŠALANTNO I KAO POMAGAO BI!? PA POMAŽI ONDA, HRPU STVARI MOŽEŠ NAPRAVITI, ALI NEEE…”
„Ne vjerujem, s tobom čovjek ne može razgovarati, želim ti pomoći, a ti me odmah napadaš…“
Je li vam ovakva dinamika donekle poznata, događa li vam se ponekad da iznenada započne svađa?
Osobe uključene u psihološku igru nisu svjesne da strukturiraju svoje vrijeme kroz igre i imaju dojam da im se „igra događa”. Kada se odigra neka psihološka igra, osobe se mogu pitati: „Kako se opet meni to događa?”, „Zašto smo se opet posvađali?”. Ova pitanja si Ivana i Jakov sigurno postavljaju i nije im jasno što se dogodilo. Koncept koji će nam u tome pomoći je Drama trokut.
Drama trokut
Drama trokut je osmislio psihijatar Steven Karpman, a služi nam da pomoću njega prikažemo tri psihološke uloge koje ljudi zauzimaju dok igraju psihološke igre. Te uloge su : Progonitelj, Spasitelj i Žrtva. To su uloge koje osobe zauzimaju u zajedničkoj interakciji. U našem primjeru je Ivana prvo bila Žrtva pa Progonitelj, a Jakov je bio Spasitelj pa Žrtva.
Slijedi kratko objašnjenje uloga:
Progonitelj – U ovoj ulozi osoba proziva, kritizira i kažnjava drugu osobu. Kada je u ovoj ulozi nisu joj bitne potrebe drugih ni njihove sposobnosti. Osoba bude usredotočena na to da zadovolji svoje potrebe bez obzira na drugu osobu (u našem primjeru je bila potreba da se ispuca emocionalna napetost te da se za vlastito nereagiranje i postavljanje granica na vrijeme okrivi druga osoba). Ponaša se kao da je superiorna i kritična, dokazuje žrtvi da je nesposobna, ima neodoljivu potrebu pokazati drugima da su u krivu, može biti verbalno nasilna, ponekad i fizički. Neke od rečenica koje može izgovarati su – “Kako to ne znaš”, “Je li moguće da nisi to vidjela”, “Svi ste nesposobni, sad ću ti ja pokazati kako se to radi”
Spasitelj – U ovoj ulozi osoba razmišlja o drugima i rješava tuđe probleme. Radi više od potrebnog, i one stvari koje ne bismo trebali (u našem primjeru je Jakov trebao stati nakon prvog odgovora „Ma ništa“ da je prihvatio da je Ivana sposobna sama se zauzeti za sebe te izreći što ju muči). Vjeruje da mora pomoći, da druga osoba bez nje ne može uspjeti u svom zadatku, rješavanju problema, u životu i sl. Pritom ignorira stvarne sposobnosti i potrebe druge osobe. Sažalijeva se nad žrtvom, želi pomoći i biti “heroj”, osjeća se jačom i bitnijom jer njezin glas vrijedi, nudi pomoć i kad ju nitko ne traži. Neke od rečenica koje može izgovarati su – “Samo ti pokušavam pomoći”, “Nemoj ti, ja ću”
Žrtva – U ovoj ulozi se osoba osjeća bespomoćno i vjeruje da je podređena drugima, te se ponaša kao da nema resurse ili načine da riješi svoje probleme. Osjeća se preplavljeno i vjeruje da su drugi sposobniji od nje i zbog toga odgovorni za njene probleme i njihovo rješavanje. Za sve krivi druge, vrlo često se vraća na prošle događaje gdje je bila tretirana na loš način, umanjena, povrijeđena ili sl. Smatra da je zapela, otpisuje svoje sposobnosti i čeka da ju netko spasi (u našem primjeru je bila skrivena poruka od Ivane – primijeti me, pokazivati ću ti da nešto nije u redu, ali ću ostati u uvjerenju da mi nitko ne može pomoći; a na kraju je i Jakov završio kao žrtva i skrivena poruka je bila – evo ja se trudim, ali uvijek sve ispadne krivo, s tobom se ne može razgovarati), često će glumiti i žaliti se da nešto ne može umjesto da sama potraži mogućnosti i rješenja. Neke od rečenica koje može izgovarati su – “Za mene je to nemoguće”, “Ništa tu ne mogu”, “Nikada to neću uspjeti sam/a”.
Uz razumijevanje drama trokuta, jako je važno imati na umu da uvijek postoji preokret ili obrat u ulogama kada se radi o psihološkim igrama.
Uloge na vrhu trokuta su Progonitelj i Spasitelj jer u drama trokutu one imaju prividnu moć, a Žrtva prividno nema moć da učini išta i treba joj Spasitelj. Ali to je zapravo privid, zato se i zove prividna moć, a ne stvarna. U stvarnosti svaka osoba u bilo kojoj ulozi ima moć izaći iz uloge, pobrinuti se za sebe i odlučiti što je za nju najbolje. To ne znači da će to biti lagano, ali će preuzeti dio svoje moći natrag.
Zašto ih je teško prepoznati?
Psihološke igre imaju uvijek društvenu transakciju koja je vidljiva i skrivenu koja nije, koja je na psihološkoj razini, npr.:(situacija gdje suprug krene čistiti umivaonik sredstvom za staklo)
- Socijalna razina komunikacije:
- Ivana govori Jakovu (oštrim tonom, napetih mišića lica, namrštena): „Zašto si to uzeo, to nije za to!?”
- Jakov (nesigurnim glasom, tonom koji raste, skupljajući ramena, spuštajući glavu prema naprijed i gledajući ispod obrva): „Ne znam.”
- Psihološka razina komunikacije:
- Ivana: „Uvijek me razočaraš.”
- Jakov: „Nesposoban sam.”
Tko igra psihološke igre?
Svi!
To je način povezivanja i funkcioniranja koji smo naučili u primarnoj obitelji. Kao i sve ostalo, način igranja psiholoških igara se uči od malena. Ponekad ćemo odigravati igre, pogotovo bračne, iste kakve su igrali i naši roditelji ili djedovi i bake.
Nismo svjesni da ih igramo i vrtimo se u krug. Psihološke igre su i način na koji ostvarujemo bliskost u odnosu gdje nedostaje prave bliskosti. Prava bliskost podrazumijeva otvoreno komuniciranje osjećaja koji nam nisu ugodni i najčešće nam je zastrašujuće uopće izgovoriti ono što se maskira igrom. U našem primjeru bi to bilo sljedeće:
Ivana: „Strah me da ti nije stalo do mene, osjećam se usamljeno u roditeljstvu i braku. Ako ne radim stvari umjesto tebe napustiti ćeš me, neću ti biti potrebna!“
Jakov: „Želim pridonijeti, ali izbjegavam raditi išta po kući da ne ispadnem nesposoban i da te ne razočaram.“
Osobama koje imaju rane iz djetinjstva zbog kojih misle da moraju zaraditi ljubav, da moraju raditi naporno, biti savršeni, ne smiju pokazati osjećaje i slično inače će biti odbačeni ili ismijani imaju velikih problema sa ovakvim tipom iskrenog i otvorenog komuniciranja svojih osjećaj i strahova jer je za njih to preugrožavajuće. Preduvjet za ostvarivanje prave bliskosti je osjećaj sigurnosti povjerenja.
Osobe u vezi dolaze svaka sa svojom prtljagom koja sadrži prošla iskustva i ponašanja koja su nam prije koristila.
Svi mi ponekad ulazimo u uloge iz drama trokuta, ali ne zato što nešto s nama ne valja. Nego zato što nam je to prije koristilo za preživljavanje i povezivanje u prošlim odnosima. Sada kada nam rade problem ta ponašanja treba transformirati jer nam više ne koriste u našem putu prema sigurnom odnosu i istinskoj bliskosti.
Kako prepoznati psihološke igre?
Indikator da se odigrala neka psihološka igra može biti osjećaj zbunjenosti ili zakašnjele ljutnje koji ćeš imati nakon nekih razgovora ili sukoba – „Čekaj, što se sad ovdje dogodilo!?“ ili „Zašto sam opet pristala na to!?“, „Prije minutu je sve bilo dobro, što sam rekla da se ovo dogodilo?“. Dobar indikator mogu biti i fizički simptomi koji se ne mogu objasniti trenutnim zdravstvenim stanjem – iznenadna težina u cijelom tijelu i mišićima, glavobolja koja došla „od nigdje“, trbobolja ili poriv na povraćanje, smušenost, omaglica i dr. Najbolji indikator je ako uspiješ prepoznati jesu li osobe u razgovoru zauzele neku od uloga u drama trokutu i je li došlo do obrata.
Pitanja koja ti mogu pomoći, ako želiš napraviti vježbu za sebe:
- Jeste li bili u situaciji gdje ste se osjećali zbunjeno ili je došlo do konflikta ili nelagode?
- Prisjetite se jedne konfliktne situacije koja Vam se često ponavlja? Probajte se sjetiti što ste Vi i druga osoba govorili, kako ste se osjećali prije i poslije.
- Možete li prepoznati koje ste uloge iz drama trokuta zauzeli?
- Čini li vam se da je došlo do obrata u ulogama u nekom trenutku?
- Na koji mamac te najčešće upeca tvoj partner, djeca, kolege..?
Preporuka literature za one koji žele znati više:
Fotografije: pexels.com
