Autor: Iris Lazarić

jesi li ti beba ili si ti guza?

Moja je mama veliki fan tepanja. Preveliki. Njoj tepanje dođe prirodno kao hodanje ili disanje; radnja koju čini bez da o njoj razmišlja. Tepa ona tako i već prije jutarnje kave, tepa i ne pita za godine, imala ja 7 ili 37 ako smo nas dvije u istoj kući dočekat će me jedno: “Doblo jutlo micicaaaaa!”. Ja očekivano mrzim tepanje. Majkemi nisam neki hejter, tepanje je jedna od rijetkih stvari koju mrzim. Tepanje i Gibonnijevu glazbu. Ok i klape, njih isto mrzim. Jasno i patrijarhat kao korijen zla u ovome svijetu. Još mrzim i to što nam se u 21.stoljeću crkva još uvijek uvlači u maternice, ali evo skroz ugrubo to bi bilo to. Kad bolje razmislim ima Gibonni i koju dobru pjesmu, ali vratimo se mom zdravom odnosu prema…

da je beba biti lako, beba bi bio svatko

Na tržištu ćemo lako naići na pregršt priručnika o tome kako odgojiti bebu da bude pristojna/divlja/jede brokulu/ide u crkvu/postane aktivistica koja se bori protiv klerofašizma (ok, malo sam skrenula s teme). Nemam ništa protiv takve vrste knjiga. I sama sam poželjela pročitati knjigu o tome kako je tuđu djecu davne 1900. odgajala neka Talijanka (Maria Montessori). No ono o čemu se puno premalo piše jest što to ti smotuljci od 2-20 kila mogu naučiti nas. Pa evo par crtica o tome zašto je korisno imati bebu: Beba kao mindfulness učitelj. Umjesto da trošimo silne novce na seminare, dovoljno nam je provesti nekoliko sati s bebom koja je u svakom trenutku potpuno usredotočena na ono čime se bavi pa bilo to hranjenje ili urlanje ili kakanje. Beba je u momentu. Beba…

spremanje bebe za šetnju i ostali ekstremni sportovi

Prije no što sam ostala trudna vikende sam uglavnom provodila s partnerom lutajući njemačkim šumama, padajući po blatu i bježeći od divljih svinja i goblina (ovo za divlje svinje se zajebavam). U trudnoći sam strastveno nastavila šetati s tim da je broj prohodanih kilometara padao obrnuto proporcionalno kilama koje su rasle. Pred sam porod kad više nisam vidjela stopala od trbuha, u svakodnevnu rutinu tjelovježbe uvela sam i buljenje u dokumentarce o ljudima koji su osvojili Mt. Everest, Mt. Blanc ili bar Papuk. Sa ili bez bebe. Nakon što je gđica beba izašla iz mene, ja ušla u stare tajice, a u Njemačkoj skoro pa zasjalo sunce, muž i ja odlučili smo da je vrijeme za jednu dulju šetnju, kao u ona stara vremena. S obzirom da još nismo znali…

kako su dječje pjesmice istraumatizirale moje djetinjstvo

Otkako imamo bebu, mom suprugu i meni najdraža je zanimacija pjevati joj. Pjevamo joj dok ju presvlačimo, dok ju nosamo, dok ju uspavljujemo… U principu pjevamo joj cijeli dan. Pa i u onim trenucima dok bebe nema. Ja sam evo neki dan otišla bez nje u šumu i negdje nakon par prohodanih kilometara shvatila da nemam slušalice u ušima, tako da ona melodija koja mi se vrti po glavi nisu Ramonesi već čujem vlastiti glas koji urla: bebić gologuuuuzić, guzić, guzić, bebić (slobodno uglazbite po vlastitom ukusu). Nevjerojatno je koliko smo kreativni kad je u pitanju ta fina disciplina kreiranja dječjih pjesmica. Daj mi bilo koju melodiju i ja u roku od 5 minuta otpjevam apsolutno besmislen tekst koji me silno zabavlja, a sve pod krinkom “bebi se sviđa”. Mami…

avanture novopečene mame i njezine bebe

Dakle nakon što je prošlo već (tek) 11 dana da sam rodila, po svim balkanskim kriterijima osjećam se apsolutno kvalificirana, ako ne i certificirana da prosipam pamet po selu (ili online svijetu). Prekaljena mater. Evo što sam u ovih desetak dana naučila: Sisama je najljepše na svježem zraku. Ok, to je i prije bio moj moto. Krevetić za bebu je izvanredno odlagalište stvari za mamu. Nešto kao soba potrebe u Harry Potteru. Svašta se tu nađe: knjige, žurnali, rašpica za nokte (da bih imala osjećaj kao da ću se zapravo manikirati), čokolada, pokoji horkruks, Voldemort, bazilisk, još čokolade… Uglavnom svega se tamo nađe, ali rijetko kad ima i za bebu mjesta. Zlata vrijedan savjet: spavaj kad beba spava, kuhaj kad beba kuha, rješavaj birokraciju kad beba rješava birokraciju! Srećom, mama…

panika u (njemačkom) dućanu za bebe

Ulazak u treći trimestar proslavili smo ne sexom, masažom ili nekim lijepim ritualom nego sasvim prigodno cjelodnevnim bauljanjem po konzumerističkom raju zvanom Baby Markt i mini napadajem panike. Ideja je bila da se kao mladi (znam, upitno je koliko smo zapravo mladi, ali moja misao vodilja jest: star si koliko se osjećaš) budući roditelji malo informiramo o moru stvari koje ti za bebu (NE) trebaju. Između ostalog najviše da malo vidimo kolica. E sad, bebi dućan mene, velikog pobornika dobre literature neodoljivo podsjeća na Danteov Inferno. Ok, možda nije baš podijeljen u 9 krugova pakla (pardon 9 krugova neophodnih bebi potrepština), ali definitivno bi na ulazu trebalo stajati aligijerijevsko upozorenje pisano velikim tiskanim slovima “all hope abandon ye who enter here“. Jer tako sam se naime osjećala nakon što sam…