Autor: Sara Majdak

Biti mama, to već svi dobro znamo, postaješ onog trenutka kad rodiš to prekrasno klupko sreće i za to ti nije potrebna nikakva škola. Iako unaprijed nije potrebno nikakvo znanje, potrebno je puno vremena, znanja, strpljenja i ljubavi kako bi obavljala najvažniji posao na svijetu. I neću sad pisati kakva mama bih trebala biti ili bih željela biti. Pisat ću o tome kakva sam mama, odnosno pisat ću o tome kakva nisam mama. Ja sam mama koja ljubi svoje dijete stoput dnevno i koja bezobrazno puno pokazuje koliko voli svoje dijete. Ali sam i mama koja zna povisiti glas i koja nakon svakog povika zna reći koliko je pogriješila i traži oprost. Ja nisam mama koja smišlja dnevne aktivnosti, ali se rado igra. Slaganje staza, vlakova, autića, trčanje i igranje…

Koliko ste puta čuli tu rečenicu? Koliko ste puta čuli tu rečenicu od osoba koje nisu vaši bližnji? Moj odgovor je previše puta. Pitala me to i medicinska sestra, i baka s tržnice, i teta iz trgovine, i mamina susjeda, i susjeda moje svekrve, i baba koju sam jednom upoznala. Kad bolje razmislim, pitali su me svi kojih se to pitanje ne samo ne tiče, nego ne znam kako se udostoje to pitati. Ovo pitanje je jedno od onih koje se novopečenim roditeljima ili mamama ne postavlja. Možda treba izraditi plakat s jasnim pravilima što se ne smije pitati: Dojiš li? Imaš li dovoljno mlijeka? Gdje beba spava? Nadam se da ne spava s vama u krevetu. Spava li po noći? Zašto ju stalno nosiš? I taj plakat objesiti ispred…

Iako je tek prošlo 23 dana, čini mi se kao da smo oduvijek zajedno, i više se ni ne sjećam života prije tebe. Dječače moj, koliko si nam samo veselja i sreće unio u našu malu obitelj. Ponekad mi se čini da sanjam, jer je sve nekako magično i nestvarno. Da si ti sad tu, dišeš pored mene, plačeš kad si gladan, promatraš svijet, stišćeš svoje male rukice i nogice. Toliko nestvarno, a opet tako stvarno. Čekali smo te dugih devet mjeseci, zamišljali kakav ćeš biti i kako ćemo se snaći u novoj ulozi. Nestvarno je i to da sam ja sada mama dvoje djece, iako kad ih vidim zajedno znam da imam najveće bogatstvo pored sebe. View this post on Instagram A post shared by Sara M. (@ovo.smo.mi) Naravno…

Ponoć je prošla. Vikend je iza nas. Ponedjeljak je stigao. Nije važno koji je dan, koliko je sati, kakvo je vrijeme, jer osjećam da nas dijele samo sati od upoznavanja. Dijele nas sati iščekivanja i strepnje, ali sve to vrijedi samo da tebe upoznam. Želim ti u ove kasne noćne sate napisati o čemu razmišljam kad već ne mogu spavati. Osjećam da se moje tijelo priprema na tvoj dolazak. Osjećam kako mi ti svakim svojim pokretom pokazuješ kako će uskoro biti vrijeme, jer tvoji su pokretni snažni, kao i tvoje srce koje čujem svaki put na pregledu. Osjećam kako me ohrabruješ, jer mi je to potrebno. Ne znam hoću li biti posve spremna na sve što me čeka, ne znam kako će moje tijelo sve to doživjeti, ali znam da…

Da, to sam ja. Jedina mama u krugu svojih prijateljica. Svoj majčinski staž odrađujem evo već skoro osam godina, i znate što prilično mi dobro ide. Imam više majčinskog staža, nego radnog staža u radnoj knjižnici. Uskoro ću biti i jedina mama s dvoje djece u društvu. Kako ću se u tome snaći, to ćemo tek vidjeti, ali sad bih htjela reći kako je to zaista biti jedina mama u društvu svojih bliskih prijateljica. U početku sam se jako trudila biti u toku sa svime, odnosno biti u doticaju s dotad svojim normalnim, nemajčinskim životom. Moj trud bio je vidljiv na svim razinama, u slanju poruka, zvanju prijateljica, viđanju s njima kad god bih stigla. Ali ubrzo sam shvatila da je to jako iscrpljujuće i nešto što mi oduzima previše…

Pročitaj, upamti i samo diši: 1. Ne slušaj što ti ostali govore o trudnoći. Neka ti kroz jedno uho uđe, a kroz drugo izađe. Jer nitko ne zna kako je tebi, nitko nije u tvojoj koži i nitko ne poznaje tvoje tijelo bolje od tebe. Zato samo slušaj svoje tijelo. 2. Ne slušaj strašne priče o bolnici ili rađaonici. Kad sam prvi put bila trudna, svašta sam se naslušala. O tome kako u bolnici nema dovoljno hrane, ni vode, kako su uvjeti loši itd. Kad na kraju, meni je bilo i više nego zadovoljavajuće. Zašto? Zato što sam donijela zdravo dijete na svijet, trebam li išta više reći? Sve ostalo pada u drugi plan. 3. Nemoj misliti da moraš imati sve što druge mame imaju. To je podsjetnik važan i…

Trudnoća. Drugo stanje. Blaženo stanje. Trudnoća jest stanje na koje te ništa i nitko ne može pripremiti, ma koliko o tome slušala ili čitala. To je nešto neopisivo, nešto neočekivano, vulkan emocija koji te neprestano prati. Od neprestanog straha i strepnje, do neopisive sreće kada osjetiš prve trzaje i udarce svoje male bebice koja u tebi raste. Teško je to i riječima opisati, to se mora doživjeti. Kako bolje opisati trudnoću, nego reći da je to iskustvo koje te potpuno promijeni. Izokrene tvoj život naglavačke, jako te protrese i ostavi bez daha svaki dan. Kao i kod većine stvari u životu, odnosno promjena i stanja, nažalost i u ovom tvom blaženom stanju doživiš neke vrlo neugodne situacije. Na početku su to pitanja: „Što čekaš? Kako još ne znaš? Radiš još?…

Koliko godina slušate ovu upitnu rečenicu? Ja ju slušam zadnjih nekoliko godina, barem jednom dnevno. No krenimo redom. Ova dilema može biti ista i za prvo, treće ili četvrto dijete, svejedno. Dilema je uvijek ista. Kada je idealno vrijeme za dijete, odnosno postoji li idealno vrijeme i hoće li ikad to biti? Ispričat ću vam svoju priču. Kad sam ostala trudna prvi put kao studentica, naravno da nitko to nije očekivao, tako da sam se barem tada poštedjela takvih pitanja. Sve sam iznenadila. Postala sam majka u ranim dvadesetim godinama, neočekivano i nestvarno, a opet tako jednostavno i posloženo. Sve je brzo došlo na svoje, kao da smo oduvijek zajedno. Tada u vrtlogu majčinstva, obaveza na fakultetu kao redovna studentica i kućanskih obaveza, nisam ni pomišljala na još jedno dijete….