Dugooo sam čekala taj trenutak, taj osjećaj kad ću napokon reći imam vremena za sebe i vremena za posvetiti se samoj sebi. Vrijeme u kojem ću bezbrižno lutati po stanu, tražeći si posla, kojeg uvijek imaš ili jednostavno sjesti na kauč i samo predahnuti. Zadnjih šest godina mog života proletjele su u trenu. Istina je kad kažu da kad si stariji godine sve brže idu, iako bih ja otkad sam rodila htjela da vrijeme uspori. Da upijem svaku trenutak proveden s njim, jer neću se ni okrenuti a moje malo čudo odlepršat će iz kuće. A do tada, uživam, uživam u svakoj minuti provedenim s njim i svakoj minuti kad sam bez njega. Jer sad je napokon došlo moje vrijeme.
ŽIVOT NA VJETROMETINI PROMJENA
Već neko vrijeme razmišljam napisati tekst o ovoj temi, ali uvijek bi me nešto spriječilo, kombinacija nedovoljne inspiracije i vremena. Ipak mislim da je sad najbolje vrijeme za to. Sad kad su ljetne pustolovine gotove, sad kad je prijelaz godišnjih doba, sad kad se priroda mijenja, ali i mi se mijenjamo. Često u ovoj vjetrometini promjena razmišljam o prolaznosti života. Život je prepun isprepletenih neponovljivih trenutaka. No, jesmo li mi doista svjesni svakog proživljenog trenutka? Jesmo li svjesni da ono što radimo danas, utječe na nas i na ljude oko nas već sutra.
CIJENA PRIJATELJSTVA
Pročitala sam puno mudrih izreka o prijateljima i prijateljstvu, ali istaknula bih izreku Elberta Hubbarda koji kaže: “Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni.” Ima li u tome istine? Znaju li uistinu prijatelji sve o nama, dopuštamo li da nas vide u svim situacijama i stanjima? Nisam sigurna u to, znam samo da imati približno takve prijatelje je danas rijetkost.
ŠTO SAM NAUČILA OTKAD SAM POSTALA MAMA?
Kaže se da učimo dok smo živi, a ja sam najvažnije lekcije života naučila od svog sina. Od trenutka kad sam saznala da sam trudna postala sam ležerna i neopterećena, i tako je cijela trudnoća prošla, ležerno. Prvi mjeseci uz sina bili su poput svakodnevice, nije se puno promijenio moj nekadašnji dnevni i noćni ritam, nisam se previše uzbuđivala, dojenje je išlo svojim tokom, i mislim da je upravo ta moja ležernost i neopterećenost doprinijela tome da je, iako sam bila vrlo mlada, sve išlo svojim putem. Kao da smo moj mali smjehuljak i ja oduvijek zajedno. Sjećam se kad smo došli tek iz bolnice, išla sam ga po prvi put presvlačiti i previjati, onda mi je tek sinulo kako sam od sad nadalje ja odgovorna za ovo malo biće…
KAD ĆE DRUGO DIJETE?
Ova rečenica odzvanja u mojoj glavi zadnjih pet godina. Vjerojatno čim mi je sin prohodao, ovakva pitanja postala su uobičajena i svakodnevna. Pitali bi me oni koji me poznaju i oni prolaznici koji valjda nemaju pametnijih pitanja pa pitaju takvo pitanje. Ježim se od takvih pitanja, to pitanje ne mogu više čuti. Negdje sam čula da 90% razgovora između ljudi započinje o vremenu i vremenskim (ne)prilikama, pa što i mene ne pitaju o vremenu, mogla bih satima o vremenu pričati, ali nažalost nisam te sreće, pa mene pitaju to famozno pitanje: KAD ĆE DRUGO DIJETE?
MOJ OTOK SREĆE
Sjedim za kuhinjskim stolom i pijem svoju treću kavu danas. Razmišljam o tome što me sve čeka ovo ljeto. Moja TO DO LIST glasi: Kupiti školarcu torbu ✔ Kupiti radni stol × Urediti dnevni boravak → (u tijeku) Otputovati na moj otok → (ubrzo) Pročitati nekoliko knjiga × Manje živciranja, više uživanja × Popiti toplu kavu × Ali istina je da je moja jedina ljetna želja otputovati na moj otok.
BITI UČITELJ-RODITELJ
Razgovaram danas s jednom mamom i pričamo, o čemu drugome, nego o našim dječacima, koji uskoro kreću u školu. Zato nam je glavna tema u posljednje vrijeme – ŠKOLA. I pričamo o tome koliko su naši vrijedni budući prvašići riješili radne listiće u vrtiću, koji se moram istaknuti rješavaju na dobrovoljnoj bazi. Kažem kako se moj nije previše naprezao tijekom godine, pa ima više praznih stranica. I nadodam kako zaista neću forsirati, da baš ta riječ, da nauči i čitati i pisati, jer uostalom nisam ni ja sama znala dok nisam krenula u školu. Kaže meni na to moja prijateljica: „Pa da, imaš pravo, i pogledaj se sada, završila si fakultet i učiteljica si!“ Mislim si gle, zaista, ali kad se sjetim mojih muka u prvom razredu, odmah me zaboli…
ŽIVOT NA SJEVERU
Uvijek sam zamišljala da ću kad odrastem živjeti u velegradu, odnosno u gradu koji živi cijelu godinu ili gdje me ‟nitko” neće znati. Ali moj životni put bio je drugačiji. Krenimo redom, odrasla sam u malom gradu na zapadnoj istarskoj obali, koji je udaljen samo 10 km od slovenske granice.
STALAN POSAO ILI DRUGO DIJETE
Tako glasi moja nedoumica u glavi… možda na prvu zvučni smiješno, ali takvo je stanje danas kod nas. Dobiti stalan posao, odnosno potpisati ugovor na neodređeno vrijeme je danas poput dobitka na lutriji, nije li to tako?