Autor: Maja Maric

a kako bi bilo da si nađete život?

Sjedim pred kompom u tišini. Kraj mene je vrela kava koju sam si napravila tek sada, oko 11, nakon što sam prvi put od kada imam Instagram, zatvorila profil. Kava je tu da pomogne sa zapetljanim mislima, a komp da ih lakše uobličim. Jer što se točno dogodilo da me navelo na ovakav potez i što Gazde imaju s tim? Da, dobro ste pročitali. Gazde. Tamburaši u kožnim hlačima. Na njih mislim. Ali na njih ćemo se još vratiti, obećajem.  Kao zaposlena mama i trudnica, expat u stranoj zemlji, nemam previše vremena za fizička druženja. Naravno, jedno do dva tjedno se ubace, ali kao i mnogi danas, puno više se oslanjam na društvene mreže nego što bih voljela priznati. Jer tako razgovaram s prijateljicama koje su 1500km daleko dok gledam…

MAGNOLIJA NASRED KORZA

U Slavonskom Brodu, gotovo na sredini Korza, odmah kraj Strojarskog fakulteta, stoji magnolija. Inače neprimjetno, obično drvo među morem zelenila, pretvori se u najljepši prizor tih par tjedana svake godine. I ljepota magnolije nije nešto novo niti neviđeno – svi znamo o njima sve, a društvene mreže samo su pomogle u tome da još više cijenimo krhku prirodu te trenutne prolazne ljepote. 

MAMA KOJA JE BLOGER, A NIJE MAMA-BLOGER?

Krenula sam pisati blog prije točno tri godine i sedam mjeseci. Iza mene je 160 objavljenih tekstova na blogu, 25 tekstova na Supermamama, negdje 50ak po drugim portalima i nebrojeno mnogo obrisanih sinopsisa, kostura i nacrta. Ponekad mi to izgleda kao ogroman broj. Ponekad ipak kao samo prosječan – ali kad se sjetim da je to skoro četiri godine konstantnog objavljivanja, promišljanja, pisanja, otvaranja duše, istraživanja materijala i građenja vlastitog kritičkog mišljenja, ipak osjetim da sam nešto napravila. Vjerujte, nije ni malo jednostavno uvijek imati nešto za reći.

sve što vam treba za bebu je – sve

Na pola sam puta i petak čekam više nego Vlatka Pokos. Naime, u petak je ultrazvuk za koji čekam da mi kaže da je i dalje sve u redu i da obilježi da je službeno prošlo pola trudnoće. A pola trudnoće znači da sada ipak ubrzavamo s pripremama. I onima za bebu, ali i onima oko Morane, preostalog posla koji se treba obaviti, projekata koji se mogu završiti i sl. I za sada je sve ok i još uvijek sam pozitivna. Dokle god ne pogledam svoju ‘to-do’ listu i osjetim kako me pomalo obuzima panika. A mislila sam da će ovaj put biti drugačije. Što se materijalne strane ‘pripreme za dolazak djeteta’ tiče, mrzila sam kako smo sve to obavili prvi put. Jer prvi put kad imaš dijete, misliš da…

kako djetetu odabrati ime?

“Oko ženskog imena i možemo doći do neka četiri ‘the best of’ imena. Ali ono što mene osobno zanima je: koji je to problem s muški imenima!?” U prvoj trudnoći sam uočila da nisam bila zapravo emotivno angažirana do trenutka dok nisam saznala spol bebe. Ne zato što sam jako željela jedno, a generički odbijala pomisao na drugo, već je ionako apstraktna ideja o ‘imanju djeteta’ bila još apstraktnija ako je i ta beba bila neodređena. Naša beba, pokazujući svoj karakter u startu, dugo nas je držala u neizvjesnosti. Nitko nije bio siguran. Možda je dečko, a možda je to pupčana vrpca. Možda je curica, ali nam okreće leđa. I dok sam ja noćima ne spavala (jer sam imala ljubičasta kolica na čekanju, da se ne lažemo), ona je sebi…

MAMA S PAMĆENJEM ZLATNE RIBICE

Nedavno me prijateljica u panici pitala je li Morana imala fazu neprestanog plakanja u prva tri mjeseca života. I ja sam ozbiljno stala na par sekudi – jer se nisam mogla sjetiti. Pogledala sam upitno muža na što je on začuđeno rekao ‘da naravno da jesmo’. I tek u tom trenutku mi se djelomično vratilo. Da, imali smo. Da, ne sjećam se previše.

TRAŽI SE DADILJA

Traži se netko tko je organiziran i pouzdan. Tko je inteligentan i senzibilan. Netko tko voli djecu, ali je i autoritet. Netko tko nije previše balav, a opet tko je modernih svjetonazora. U prijevodu, traži se netko tko će u ruke dobiti najvrijednije što imam. I taj netko je – netko koga ja zapravo ne poznajem.

ZAŠTO NAŠA ISKUSTVA NIKADA NEĆE BITI ISTA

Nedavno sam na jednom profilu popratila odličnu anketu u kojoj su žene raspravljale što bi sve radile ‘da muškarci imaju zabranjen izlaz nakon 9 navečer’. Nije se radilo o ničem ekstremnom, samo na iznošenju onoga što bi žene voljele raditi ‘po noći’, a sada se baš i ne usuđuju zbog brige za vlastitu sigurnost. I dok sam čitala banalne odgovore, srce mi se paralo jer je bilo vrlo očito da žene i muškarci nikada neće živjeti u istom svijetu. I prečesto se čini da smo mi samo gosti u njihovom.

OPET NEMAM ŠTO OBUĆI – ISPRED PUNOG ORMARA

Trenutno stojim ispred ormara, sa šalicom kave u ruci i ozbiljno razmišljam da sve elegantno polijem benzinom i zapalim sve što se nalazi unutra i krenem ispočetka. Jer, evo, ja stvarno više ne znam kako uporno mogu imati pun ormar i ništa za obući?! Srećom, benzina nemam. A i ne znam kako bih to opravdala mužu.

ŽIVOT PRIJE DJECE ILI PARTY-MAMA

Krenula sam izlaziti u srednjoj školi. Bila sam gimnazijalka s odličnom, zaštitnički nastrojenom, pretežno muškom ekipom i moja mama im je vjerovala. Vjerovala je i meni pa sam tako mogla izlaziti redovno – ne predugo, ali redovno. Granica se pomicala nekim prirodnim tokom i nikad se nisam mogla žaliti da mi netko nešto brani, da mi se ograničava sloboda ili što već. Ali ja sam svoje izlaske temeljito odradila. Mislim da kroz cijelo srednjoškolsko obrazovanje ne mogu nabrojati sveukupno pet vikenda da nisam bila vani. I petak i subotu. Odradila sam parkiće i u snijegu do koljena i na plus trideset u ponoć. Najsmješnije, iz ove perspektive, je činjenica da nisam probala alkohol do osamnaeste. Ali sam se družila.