Često slušam komentare kako djeca nemaju što tražiti u velikim svjetskim metropolama jer su njihovom uzrastu primjereniji priroda i životinje. Ja bih dodala: Da, kad su premaleni, no interesi se s godinama mijenjaju i gradovi postaju sve zanimljiviji.
Mislila sam da znam što je ljubav. Više puta. Prvi puta sam to mislila kada sam imala prvog dečka. Prva ljubav. Prvi zalasci Sunca. Prva uzvraćna ljubav. Za razliku od one platonske prema Leonardu di Capriju. Ili dečku iz susjednog razreda, koji nije znao niti kako se zovem, a kamoli da je bio zainteresiran za mene. A nije mu ni za zamjeriti. Bila sam prištava, debela i masne kose. Premija.
I ovaj put Finjak nas je oduševio, onako kako samo on to zna, na jedinstven i poseban način. Mjesec ljubavi Finjak ove godine obilježava u svom zvjezdanom ruhu osmišljenom u suradnji s curama iz Eventastica, jer Vi ste njihove najsjajnije zvjezdice.
Većina nas kojima je ikada bilo potrebno bolničko liječenje borilo se s problemom preopterećenosti bolnica. No ponekad, a pogotovo kada su u pitanju naša djeca, u strahu od komplikacija preopterećenju sustava pogodujemo i sami. Takvo preopterećenje, osobito u hitnom prijemu, ne uzrokuje samo nelagodu zbog dužih čekanja i stres za cijelu obitelj, nego i nepotrebno rasipa vrijedne resurse zdravstvenog sustava na račun onih kojima je zaista potrebna liječnička pomoć.
Valentinovo. Slaviti ga ili ne? Naše supermame podijelile su s nama što njima znači Valentinovo i na koji ga način obilježavaju.
Ovo je priča o vrijednoj i upornoj supermami Maji koja je u šestom mjesecu trudnoće, i u iščekivanju svoje treće kćerkice, odlučila slijediti svoje snove te je uz veliku podršku svoje obitelji pokrenula brand Mayolis danas prepoznatljiv po posebnim i ručno rađenim ukrasima i dekoracijama.
Nedavno sam sa prijateljicom sjedila na radionici pod nazivom “Mediji i djeca” organizirane od strane udruga Abeceda roditeljstva i Najsretnija beba Hrvatska koja me zaista zaintrigirala i navela na razmišljanje o tome koliko sam zaista prisutna i posvećena dječici dok sam s njima. Na porodiljnom dopustu ostala sam dok maleni nisu napunili 2 i pol godine i tijekom tog boravka kod kuće nije mi bio problem osmišljati razne igre kako bih ih zabavila i ujedno naučila nekim novim stvarima koje su bile prikladne njihovoj dobi. Međutim, tada su zaista bili mali i zahtjevi mališana u toj dobi uvelike se razlikuju od današnjih kada imaju 3 i pol godine. I ja sam od mame koja je svo vrijeme provodila s njima kod kuće odjednom počela raditi i provoditi puno radno vrijeme…
Gledam ga dok spava tu kraj mene, sanja svoje šarene baby snove i prisjećam se dana kad smo se upoznali. U 4 ujutro probudila me probadajuća bol u leđima. Ovo je novo, pomislila sam i bila gotovo sigurna da je to, to – dan D – postat ću mama. Bol se ubrzo počela izmjenjivati s velikom gladi, a na pamet su mi padale mamine buhtle punjene pekmezom. Daleko je mama od Norveške, njene fine buhtle još i dalje pa mi je P. iz obližnje pekare donio next best thing – friško pečene kanelboller, norveško pecivo s grožđicama. Nisam se bunila, smazala sam dvije kao da su zadnje na svijetu.
Njih dvoje su svježi super-roditelji malog dječaka imena Zrin. Znate, postoje roditelji kod kojih jednostavno osjetiš tu povezanost, ljubav, poštovanje od trenutka kada ih ugledaš. To se nama dogodilo kada smo upoznale Unu i Petra, dok je Zrin bio još u trbuhu. Primjer za bračni par koji, iako nema pojma što ih čeka kada beba dođe u obitelj i kojom brzinom ono prvotno blagostanje postaje mali tornado emocija ispunjenih beskonačnom zaljubljenosti u to malo dijete, zrači samouvjerenošću i uzbuđenošću, međusobnim poštovanjem i potporom, i ono najvažnije – ljubavlju. Zato smo odlučile njihovu priču podijeliti s vama. A uz to i najaviti naše nove kolumniste – supermamu @una.bridged i supertatu @p3rom
“Oko ženskog imena i možemo doći do neka četiri ‘the best of’ imena. Ali ono što mene osobno zanima je: koji je to problem s muški imenima!?” U prvoj trudnoći sam uočila da nisam bila zapravo emotivno angažirana do trenutka dok nisam saznala spol bebe. Ne zato što sam jako željela jedno, a generički odbijala pomisao na drugo, već je ionako apstraktna ideja o ‘imanju djeteta’ bila još apstraktnija ako je i ta beba bila neodređena. Naša beba, pokazujući svoj karakter u startu, dugo nas je držala u neizvjesnosti. Nitko nije bio siguran. Možda je dečko, a možda je to pupčana vrpca. Možda je curica, ali nam okreće leđa. I dok sam ja noćima ne spavala (jer sam imala ljubičasta kolica na čekanju, da se ne lažemo), ona je sebi…