Čitajući članak supermame Tene (ovdje) i, koliko god volim sve članke ovdje napisane jer u svakome se barem malo pronađem i svaki me na svoj način utješi, nasmiješi, raznježi…ovaj spomenuti članak me baš dirnuo u moju bolnu točku – san o boljem životu za svoju djecu.
Ove godine međunarodni Dan sigurnijeg interneta obilježava se uz slogan „Zajedno za bolji internet“. Tim je povodom Centar za nestalu i zlostavljanu djecu (CNZD) iz Osijeka okupio učenike i nastavnike Osnovne škole Izidora Kršnjavog iz Zagreba te predstavnike regulatornih agencija i teleoperatera kako bi skrenuo pozornost na problem rastućeg e-nasilja.
U zadnje vrijeme sve češće me ljudi pitaju kad će to drugo dijete i je li uopće namjeravamo ići na drugo dijete. To pitanje me totalno zbuni jer ni sama još ne znam odgovor i baš zbog toga ne volim da me to pitaju. Obično odgovorim “pa da, valjda hoćemo, ne znam, ne još, malo kasnije“. U biti istina je da ja ne znam želim li drugo dijete. Dopustite da se već u početku obranim od negativnih komentara. Da, volim djecu. Da, majčinstvo je nešto najbolje što mi se dogodilo i moj život je sa S. dobio smisao. Da, znam da su djeca blagoslov. Da, znam da drugo voliš jednako kao i prvo. Da, znam da bi mi jednog dana moglo biti žao.
Subota je. Skoro podne. Ručak je u pećnici. Stan je skoro pa uredan, a ja imam malo vremena za pisanje. Pisanjem oslobađam svoje misli koje najčešće nastaju kad čistim i pospremam, tada sam najproduktivnija. Ne gledam vijesti, jedino ako u prolazu nešto uhvatim. Ali sam čula kako su posljednjih dana jedna od tema u Hrvatskoj lažne diplome i provjera diploma u svim obrazovnim ustanovama. Tako da će i moja diploma doći na provjeru. Ali neću sad o lažnim ili kupljenim diplomama, ispričat ću vam svoj put do diplome.
Vjerujem da je većina vas čula za kraljicu raščišćavanja Marie Kondo (ako niste, Kondo je autorica knjige „Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život“ i odnedavno kreatorica Netflixove serije „Tidying up with Marie Kondo“). Njezinu sam knjigu pročitala prije nekoliko godina i neke od savjeta gotovo odmah primijenila u praksi. A budući da ih koristim i dalje, znači skoro četiri godine kasnije, mislim da su vrijedni spomena.
Moždani udar?!? Zamislite moj izraz lica nakon 6 sati pretraga na Rebru kada su mi priopćili da sam doživjela moždani udar! I to nakon 4 dana agonije sa hitnom službom koja me nije ozbiljno shvaćala!? Bila sam blago rečeno u takvom šoku da sam jedva nazvala tatu koji je strpljivo čekao cijelo vrijeme u čekaoni! U takvom šoku da sam u jednom danu ostala bez mlijeka za svoju djevojčicu koju sam rodila 16 dana ranije. No dosta drame…jer kada pogledam iz ove perspektive, nije to bilo tako strašno i imala sam puno sreće u nesreći. Ali ono što sam naučila iz cijele te situacije je da UVIJEK morate slušati svoje tijelo! I jedini razlog zašto ovo pišem je da možda nekom pomognem ako se ikada nađe u takvoj situaciji. Moram…
Zapitate li se ikada što ste to noćas sanjali? Često sam znala sanjati, skoro svaku noć i onda se to odjednom prorijedilo, sve sam se slabije sjećala svojih snova, s vremenom sam prestala sanjati. Što zbog umora, stresa i nekih glupih životnih navika. Noćas sam nešto sanjala, nevažno je što, ali sam se probudila jutros i razmišljam kako ne želim da F. prestane sanjati. Naravno da će cijelo djetinjstvo i ranu mladost provesti maštajući i sanjajući, jer ćemo mu mi roditelji omogućiti bezbrižan početak života. No, ne želim da prestane sanjati zbog količine stresa i problema koji će ga okruživati. Ne želim da doživljava život sivim i tmurnim jer će biti opterećen općim nezadovoljstvom u državi, ustašama i partizanima.
Jeste li ikada bili u situaciji da stojite u nepreglednoj koloni na autocesti prema moru, a pored vas stane kamper kroz čiji prozor vire znatiželjna dječja lica? Sigurno ste pomislili – blago njima – ako se umore, samo stanu na odmorištu. Ionako sve imaju sa sobom! Upravo te blagodati putovanja kamperom iskusila sam sa svojom obitelji za prošlogodišnje uskršnje praznike. Krenuli smo, kako je to prokomentirala moja tada 10-godišnja djevojčica, na naše „putovanje života“(usprkos činjenici da je obišla pola svijeta). Na njezin komentar vratit ću se na kraju teksta, nakon proživljenih 7 dana i prijeđenih oko 3000 kilometara.
Trebala sam pisati neki drugi blog post. Imala sam najbolju namjeru pisati drugi blog post. Ali ne mogu, sve dok ne istresem ovo iz glave moje misli ne mogu se kretati u smjeru glupavih tema. Kad usporedim sa ovom pričom, sve što sam ikada napisala je glupava tema.