KADA SMO PRESTALI SANJATI?

Zapitate li se ikada što ste to noćas sanjali? Često sam znala sanjati, skoro svaku noć i onda se to odjednom prorijedilo, sve sam se slabije sjećala svojih snova, s vremenom sam prestala sanjati. Što zbog umora, stresa i nekih glupih životnih navika. Noćas sam nešto sanjala, nevažno je što, ali sam se probudila jutros i razmišljam kako ne želim da F. prestane sanjati. Naravno da će cijelo djetinjstvo i ranu mladost provesti maštajući i sanjajući, jer ćemo mu mi roditelji omogućiti bezbrižan početak života. No, ne želim da prestane sanjati zbog količine stresa i problema koji će ga okruživati. Ne želim da doživljava život sivim i tmurnim jer će biti opterećen općim nezadovoljstvom u državi, ustašama i partizanima.

ITALIJA: ROAD TRIP KAMPEROM

Jeste li ikada bili u situaciji da stojite u nepreglednoj koloni na autocesti prema moru, a pored vas stane kamper kroz čiji prozor vire znatiželjna dječja lica? Sigurno ste pomislili – blago njima – ako se umore, samo stanu na odmorištu. Ionako sve imaju sa sobom! Upravo te blagodati putovanja kamperom iskusila sam sa svojom obitelji za prošlogodišnje uskršnje praznike. Krenuli smo, kako je to prokomentirala moja tada 10-godišnja djevojčica, na naše „putovanje života“(usprkos činjenici da je obišla pola svijeta). Na njezin komentar vratit ću se na kraju teksta, nakon proživljenih 7 dana i prijeđenih oko 3000 kilometara.

DJECA RODITELJA S DRVENIH STOLICA NAŠIH BOLNICA

Trebala sam pisati neki drugi blog post. Imala sam najbolju namjeru pisati drugi blog post. Ali ne mogu, sve dok ne istresem ovo iz glave moje misli ne mogu se kretati u smjeru glupavih tema. Kad usporedim sa ovom pričom, sve što sam ikada napisala je glupava tema.

PLAN ZA SPAS

Napokon sam shvatila da trebam organiziraniju verziju sebe. Sad kad je voda došla do grla. Ali tako to kod mene ide. Mora doći do grla da shvatim. Dvoje djece, dvije ogromne odgovornosti i ja u kaosu. Kaosu zbog nespavanja jer eto izbijaju nam zubi. Kaosu zbog temperatura ukućana koje se samo redaju i ne vidim im kraja. Kaosu zbog gomile sitnica koje ne stižem. Kaosu zbog naizgled jednostavnih stvari koje moram napraviti, ali silom prilika prekinuta sam u njima petstotina puta u danu jer je moja beba počela puzati i penjati se posvuda, a ako to ne radi onda urliče da ju dignem. Tako da mi je obično vješanje rublja cjelodnevna aktivnost. A odrađivanje toga i sličnih poslova jednom rukom posebna vještina vrijedna live prijenosa.

ZIMSKA IDILA S DJECOM?

Zimska idila s djecom? Upitna rečenica. Već i vrapci na grani znaju kako se oduvijek divim roditeljima koji putuju po svijetu sa svojom djecom. Trudimo se i mi tako, doduše, putujemo na mjesta koja su predviđena za djecu, jer pomisao na putovanje onako kako smo nekada – s razgledavanjem i otkrivanjem divota drugih kultura –  s dvoje male djece – djeluje nemoguće. Barem sada. Drugačije će biti kada malo narastu. Sada se trudimo i koncentriramo na putovanja na 3-4 sata udaljenosti, koja će biti prilagođena za naše malene.

WANDERLUST EVENTS: OD SNOVA DO USPJEHA

Marina i Marija odlučile su slijediti svoje snove te su se prije otprilike dvije godine hrabro i s puno strasti odvažile zaploviti poduzetničkim vodama. O počecima njihove agencije Wanderlust Events već ste imali priliku čitati na našem portalu, a ovaj put poželjele smo saznati je li se njihov trud zaista i isplatio. U moru negativnih vijesti, drago nam je što danas možemo prenijeti i ovakve pozitivne i inspirativne priče.

SAMO OZDRAVI MI TI. I NASPAVAJ SE JA.

Osim standardnog pitanja što to moj muž radi pa hoda po bijelom svijetu od nemila do nedraga, ljude zanima kako naš brak opstaje na toliku udaljenost i je li mi naporno samoj. Na prvo pitanje obično odgovaram da živi zahvaljujući ogromnom povjerenju bez kojeg bi cijela priča i avantura zvana #braknadvakontinenta bila nemoguća za izvesti. Srećom, nismo ljubomorni ni jedno ni drugo, pa ne paničarimo kad se onaj drugi ne javlja u pojedinim satima u svom kutku ove kuglice koju nazivaju svijetom. Zato bi se o naporu sad već dalo govoriti!

JEDNA SASVIM NEOBIČNA PRIČA…O DEZODORANSU

Prizovite u misli osjećaj bosih nogu kako polako koračaju po mekoj travnatoj površini, po pješčanoj plaži, po morskim oblucima… Uživite se u tu sliku i osvijestite što osjećate. Osjećaj je odličan, zar ne?! U našim brzim modernim životima, intenzivnim stresnim obvezama i svakodnevici okruženoj tehnologijom, mnogi od nas zaboravili su na tako male, banalne užitke kakvi su nekoć bili uobičajeni, posebno u djetinjstvu – dok smo ljeti bosonogi trčali po bakinom dvorištu ili morskoj obali.

ZAŠTO SE NE PONAŠAŠ KAKO ŽELIM

Ušla sam u kupaonicu i naglo zatvorila vrata za sobom. Opet sam očekivala drugačiji odgovor od onog kojeg sam dobila od tebe. U mojoj glavi je bilo jedno, a ono što percipiram i čujem je potpuno suprotno. Računala sam na tebe. Htjela sam tu večer za sebe. Htjela sam da budeš tu i da mogu malo izaći. Očekivala sam da ćeš htjeti provoditi više vremena s P., a dobivam suprotno.

MAMA S PAMĆENJEM ZLATNE RIBICE

Nedavno me prijateljica u panici pitala je li Morana imala fazu neprestanog plakanja u prva tri mjeseca života. I ja sam ozbiljno stala na par sekudi – jer se nisam mogla sjetiti. Pogledala sam upitno muža na što je on začuđeno rekao ‘da naravno da jesmo’. I tek u tom trenutku mi se djelomično vratilo. Da, imali smo. Da, ne sjećam se previše.