INSPIRACIJA

Rak dojke prijeti svakoj jedanaestoj ženi u Republici Hrvatskoj, a od ukupnog broja žena oboljelih od malignih bolesti, njih 25 posto oboli upravo od raka dojke. Iako je u razvijenim zemljama stopa petogodišnjeg preživljenja oko 95 posto, u Hrvatskoj je ona ispod 80 posto, unatoč sjajnim stručnjacima i dobroj dostupnosti terapija za rani rak. Redovitim pregledom koji uključuje samopregled, mamografiju te ultrazvučni pregled, rak dojke može se otkriti u ranom stadiju kad su šanse za izlječenje i preživljenje puno veće, no u Hrvatskoj se svega oko 38 posto karcinoma otkrije u početnom stadiju. U sklopu Nacionalnog programa ranog otkrivanja raka dojke od 2006. godine u Hrvatskoj se provodi besplatna mamografija za žene starije od 50 godina, koje se na program odazivaju na razini od oko 60 posto. No iako rak…

Zamisli da ti dijete umre. Zamisli da si trudna nekoliko mjeseci i počneš krvariti, ovo nije trebalo da se dogodi, zašto se događa baš tebi? Zamisli da si imala pet pobačaja i ulaziš u 6. trudnoću gotovo sigurna da ćeš i ovu izgubiti. Zamisli da si u prvom tromjesečju i da u sasvim normalnom danu dobiješ bolove u trbuhu, i u toaletu porodiš mali svežanj tkiva i krvi. U blizini nema nikoga osim tvojeg vriska i bolova. Zamisli da ti doktori kažu da je tvoj fetus opasan po tvoj život i da ga moraju ubiti kako bi te spasili. Ti, ne razumijevajući o čemu se radi, govoriš da bi radije umrla nego ubila svoju bebu, ali ne uspijevaš izgovoriti sve jer te već uspavljuju na operacijskom stolu. Zamisli da moraš…

Inkluzivne odgojno-obrazovne skupine danas su nešto uobičajeno. Ako si mama koja je dobila informaciju kako u njezinu grupu ide i dijete s nekom posebnom potrebom, posebice mentalnom, sigurno si imala sto pitanja. Najčešća pitanja mama jesu „Kako objasniti svom djetetu, a da može razumjeti?“ ili „Kako da objasnim svom djetetu zašto ga dijete s posebnim potrebama tuče/grize?“. Kao prvo, odmah moram reći da se ne treba zabrinjavati jer odgajatelji ovdje imaju najvažniju ulogu. Oni su ti koji razgovaraju s djecom o tome kako smo svi različiti i kako neki ljudi imaju neke posebne potrebe i karakteristike. Također, mogu pronaći slikovnice u kojima su fotografije djece s posebnim potrebama koje su vidljive. To može biti dijete u invalidskim kolicima, dijete s protezom, dijete s cerebralnom paralizom, dijete s Down sindromom i…

Skoro duge dvije godine nisam mirno spavala. U mojoj podsvijesti je stalno bila misao da aneurizma može puknuti, a da ću ja odmah umrijeti ili imati posljedice na mozgu. Ja sam s tom činjenicom živjela. Iskreno, nekada jako teško. Nekada sam, od silnih obaveza oko troje djece, na trenutke zaboravljala na sve to, ali je uvijek taj strah bio prisutan. Koliko sam se puta upitala :” Što ako aneurizma pukne, a ja sama s dječicom?” Moj život je bio strepnja od smrti skoro svaki dan. U tom periodu iznijela sam savršenu trudnoću i rodila savršenu kćerku – moju Doriu. Pola godine poslije, točnije za moj dvadeset deveti rođendan, počela je terapija lijekovima kao priprema za operaciju. Lijekove nikada ne pijem, ne volim ih, ali ovaj put nisam imala izbora. Znala…

Ovo je jedna od onih „drugačijih“ i neobičnih priča. Naime, ja sam osoba s invaliditetom od svog rođenja. Krećem se uz pomoć dvije štake. Kao takva sam kroz život nailazila na brojne predrasude i „sažaljenja“. Unatoč tome sam uvijek težila „normalnom“ i tipičnom životu bez da invaliditet bude ono što će odrediti kako će moj život izgledati. Tako sam u jednom izlasku kao i svaka tipična djevojka upoznala divnog dečka koji je danas moj suprug – on nije osoba s invaliditetom. Iako ljudi imaju predrasude da osobe s invaliditetom mogu biti samo s osobama sličnim sebi. Dan kad smo saznali da čekamo bebu, za nas oboje je bio ŠOK, pozitivan šok.  Sjećam se onih milijun upitnika iznad glave “kako ću ja to? “, “je li majčinstvo za mene s obzirom…

Razišli smo se i prije rođenja našeg sina. Zaista, nikako nije išlo i oboje smo nakon tog razlaza rasli. Bilo je trnovito i teško, ali se naš trud vidi u prekrasnom zdravom i veselom dječaku punom samopouzdanja. Preživjeli smo! Ipak, odgoj djeteta i briga o njemu nisu posao za jednu osobu. U tome sudjeluje čitava zajednica i trebali bi sudjelovati i ostali članovi obitelji. Kad je majka sama s malenom bebom, od velike će joj važnosti biti mreža bliskih prijatelja i njena obitelj. Svaka majka koja je sama s djetetom dok otac radi zna koliko je to naporno i teško. Ipak, netko će stići oko 18 sati. Makar da se malo naljutiš na njega i onda malo makneš svoje misli, ako ne, možeš i tijelo šetnjom u tišini od petnaest…

Sada, nakon drugog spontanog pobačaja imam potrebu više nego ikad pretočiti sve svoje misli i osjećaje u riječi i podijeliti ih sa svijetom jer mislim da jedino na taj način možemo jedna drugoj biti podrška i utjeha za sve što je bilo i za sve što dolazi. Imam curicu od tri i pol godine s kojom je sve ovo lakše prolaziti i tugu pretočiti u smijeh jer s njom je svaki dan veselje i radi nje je sve lakše podnositi. Ali nije lako. Nije lako ujutro se buditi bez simptoma trudnoće, niti ponovno proživljavati svu tugu i bol koju sa sobom nosi gubitak trudnoće, ploda, djeteta, ili kako god to netko naziva! Prvi put sam imala spontani pobačaj u 13 tt, srce je stalo s 10 t i 5 dana….

Drage mame, već i ptice na grani znaju o važnosti tjelovježbe kao važnoj komponenti holističkog pristupa zdravom životu uopće, pa neću o tome puno širiti. Ono na što bih se osvrnula je zapravo dobrobit vježbanja bilo kakvog, a znamo da je spektar širok, od brzog hodanja pa do cross fit-a. Ja slobodno mogu reći da vježbam dugi niz godina. Međutim, u tom dugom nizu godina sam koketirala pomalo sa svime da bih našla uopće ono što mi odgovara. Bilo je tu u mom stažu aerobika, pilatesa, fitnessa, hard core fitnessa, trčanja, trbušnog plesa, vježbanja od doma uz YouTube…kao što vidite svega osim zumbe (svaka čast zumbi, al’ to sam odmah nekako znala da nije za mene). Vježbala sam čak i pola trudnoće, negdje do 6. mjeseca, uz naravno prilagođen tempo…

Zadranka Sarah Stručić, po zanimanju je diplomirana pravnica i do rođenja svog drugog djeteta, aktivno je radila u struci. Suočena s nekim novim izazovima u životu, odlučila je posvetiti se odgoju djece i ostati s njima kući. U međuvremenu je broj djece porastao za još jedno, tako da za sada, još uvijek uživa u čarima majčinstva. Njih troje, kako sama kaže, razlog su što je njeno piskaranje rezultiralo pričama za djecu, a ne nekim ozbiljnijim romanom. “Sarah je, možda zbog male djece, prvenstveno mama troje predivne dječice i supruga divnog, divnog čovjeka. Sarah je pravnica po struci, a pisac u duši. Sarah je žena koja obožava peći kolače i to joj je oduvijek najbolji ispušni ventil. Sarah je žena koja obožava pjevati i tu je ljubav prenijela i svojoj djeci…

Petra Mutavčić, 27-godišnja Varaždinka, za dijagnozu multiple skleroze saznala je sa 18 godina, u četvrtom razredu srednje škole. Prvi simptomi pojavili su se već par godina prije, no kako sama kaže, tada nije znala što se to s njom događa. “Gubila sam ravnotežu, padala, imala sam vrtoglavice, čak mi je donji dio tijela, od prsa pa do stopala bio skroz utrnut, te mi se totalno promijenio osjet, također je to sve bilo popraćeno kroničnim umorom. Svi smo to pripisivali stresu pred maturu, odabiru fakulteta, vozačkom i svim obvezama koje sam u tom trenutku imala, jednostavno je svega bilo previše. Vrlo brzo sam došla do neurologije, kod doktorice opće prakse dobila sam hitnu uputnicu za neurologiju, gdje su me nakon pregleda i zadržali dva tjedna, te sam u tom periodu dobila…