INSPIRACIJA

Pitam se nekada dok trčim slobodna i s vjetrom u leđima, kako bi moj život izgledao da sam ostala? Da se nikada nisam preselila u Dansku, trudila biti nešto više zbog sebe i drugih, neka ja koja se poput kameleona prilagođava zakonima, pravilima, sustavima? Pitam se bih li završila jednako buntovna, na granici prihvatljivog, alternativna, čak ekstremna, sve više hrabra dizati vlastiti glas i postavljati neugodna pitanja i glasno izjašnjavati neprihvatljive stavove, postavljati upitnik u slučajevima kada norma postaje normala i kada ono što živi većina diktira standard pojedinaca, kada pravo da budemo svoji postaje nevažna i usputna želja zaglušena jekom svega onoga što nismo mi. Nekada mi se čini da ne poznajem onu sebe od prije, a u isto vrijeme nikada nisam bila bliža onoj koju sam ugušila, ostavila…

Prije više od godinu dana, odlučila sam otvoriti svoj blog. To mi je dugo bila želja, ali nikad nisam pronalazila vrijeme za svoje hobije. Imala sam previše posla, previše obaveza, previše isprika. Onda se dogodila trudnoća, i porodiljni je tada izgledao kao nekakav godišnji odmor. Pravi trenutak da se uhvatim tipkanja, zar ne? Daleko je porodiljni od odmora, ali tada sam bila mlada, naivna i pod utjecajem hormona. Na svom blogu pišem prvenstveno iz sebičnih razloga, zbog sebe. Sekundarni je cilj da svojim tekstovima nekoga zabavim ili nekome pomognem. Da se razumijemo, pisanje mi nije strano. Pisala sam puno i u školi, i na faksu, a i posao koji radim od mene traži da dobro baratam riječima. Kako kaže Đole, riječi jesu moje igračke… Nisam imala (i nemam ni danas)…

Iako se nova situacija i informacije vezane uz koronu u rujnu, zakuhavaju kao juha na nedjeljnom ručku, život ide dalje, pa tako i posao, vrtić, škola. Kako stres ne bismo imali još i oko opreme, rastanka i svetih pravila u vrtiću i školi, pošto sam frend, spremila sam vam popis stvari koje bi kako u ormariću, tako i u bontonu uvijek trebale biti prisutne. vrtić I ja sam jednom bila ta majka koja drami, tuli i teatralno maše pred vrtićem. Tu svu dramu projicirala sam na svoje dijete koje je u trenutku ulaska, bez obzira na to koliki kuler bilo, proživljavalo stres i tremu veću nego Karamarko tik prije govora u javnosti. Iako je to njihova velika prekretnica u odrastanju i normalan slijed događaja u životu, zna biti teško. No,…

Asocira li i vas multitasking na nešto što bi svakako trebalo znati, na nešto bez čega ne možeš isplivati u svakodnevnim obvezama? Ja sam donedavno bila isto tog mišljenja, to je za mene bila stavka kojom sam se hvalila, koju sam stavljala u svoj CV, kao ono dobra sam u multitaskingu, morate me zaposliti. No mišljenje mi se malo promijenilo, zato jer sam došla to točke gdje sam shvatila da je multitasking bespotrebno natovarivanje sto stvari koje obavljaš odjedanput i niti jednu ne obaviš kako treba. Recimo, nemali broj puta stavim kuhati vodu za kavu ili tjesteninu, i onda rekoh dok voda prokuha ja još mogu stavit robu prati, obrisati prašinu i odgovoriti na koji e-mail. I sve tako dok sva voda iz lonca ne ispari. Multitasking je fenomen koji…

Iščekivanje nove školske godine i sva priprema uz nju za nas su obično slatke muke – ali ove godine to nije tako. Teško je djetetu objasniti kako uz školsko gradivo mora učiti i o – mjerama zaštite. Mnogo je pitanja u njihovim malim glavicama (i našim) ali jedno je sigurno – ova školska godina biti će svima izazov. Danas, kad pričam sa svojim dječakom, koji kreće već u treći razred, prisjećamo se proljeća i škole od kuće. Za njega je to bio jedan težak period, jako su mu nedostajali prijatelji i učiteljica. Bilo je tu i vrlo teških dana koje je proveo u suzama. Trudili smo se stvoriti radnu atmosferu u našem domu kako bi se gradivo lakše utvrdilo i napisale sve zadaće, ali njemu je falila škola, doticaj s…

Danas sam ujutro sjedila na terasi pitajući se što zapravo želim. Kao i svatko tko je na svojoj koži osjetio što zapravo znači biti osjetljiva osoba i kakav je osjećaj anksioznost, znam da je trenutak u kojem se osjećam loše zapravo trenutak u kojem od loših misli ne vidim ljepotu trenutka i da je izlaz iz toga uvijek – prisutnost. Kroz ovo putovanje koje sam prošla zadnjih nekoliko godina jednu sam lekciju definitivno usvojila. A to je lekcija prolaznosti. Sve, dobro ili loše, prolazi. I kad samo gledamo, analiziramo i proučavamo kako se osjećamo, što mislimo, što zapravo trebamo, prođu nam trenuci poput tog mog jutrošnjeg, kad ptičice pjevaju, kava je topla, sunce lagano grije i svijet je na svom mjestu. Rekla bih, prođe nam život. Većinu svog života ponosila sam se…

Prije par dana slušala sam predavanje pokojnog doktora Wayne Dyer-a, američkog autora samopomoći i motivacijskog govornika za kojeg je vjerojatno većina vas čula. U tom predavanju koje traje skoro 4 sata između ostalog je govorio o 10 principa života koja su me zaista potaknula na duboko razmišljanje i reviziju svog života i dosadašnjih stajališta do te mjere da sam ih napisala na list papira i držim ih na frižideru da me svako malo podsjete kada se onako osjetim bezvoljno i bez motivacije za dalje. Donosim ih vama ovdje s mojom slobodnom interpretacijom svakog od njih. Pa krenimo. „Otvori um za sve, a ne vezuj se za ništa“ Ovaj princip sam zapravo shvatila davno prije  – vezivanje za bilo što ili bilo koga u životu nije dobro. Znate ono kada žene…

Ponekad čujem priče o ženama koje mjesecima nisu znale da su trudne. Jedna priča ide tako daleko, ako je istinita, sve do zadnjeg mjeseca trudnoće. Navodno je žena shvatila da je trudna tek kad joj je vodenjak puknuo. Moja jedna poznanica bila je pet i pol mjeseci trudna, a da uopće nije znala. Kaže da se nije osjećala ništa drugačije nego inače. Malo se udebljala, kaže, ali to joj je bio stresan period pa nije obraćala pažnju. A menstruacija? Ma ionako joj nije redovita.  Sjećam se trenutka kad sam kupila svoj prvi test za trudnoću. I kad se pojavio plavi plus. Bila sam tada pet tjedana trudna. Ali još prije testa, osjećala sam da sam trudna, makar si nisam priznala. Vrteći film unazad, držeći pozitivan test u rukama, bilo mi…

Prije točno dvije godine muž i ja sjedili smo na balkonu moje obiteljske kuće i raspravljali o budućnosti. „Seliti ili ostati“ – pitanje koje nas je mučilo već mjesecima, ako ne i godinama. Živjeli smo u svom stanu u Zagrebu, imali smo vlastitu tvrtku koja je odlično poslovala… Imali smo financijsku sigurnost i nije nam falilo baš ništa. Pa čemu onda uopće to pitanje? Zašto bi selili? Jer sve to nije bilo dovoljno. Bližio se upis u školu, a nas je plašilo puno pitanja vezanih za školstvo u Hrvatskoj. Što će biti ako nam dijete ne ide na vjeronauk? Hoće li je netko uzeti na zub? Bullying? Učitelji kojima je već dosta niskih plaća i odnosa roditelja (i djece) prema njima? Hoće li i naše dijete zamrziti školu i učenje?…

Danas je točno godinu dana otkako sam prvi put rodila. Ustvari ne sjećam se, hitno sam operirana jer se beba nije mrdala. Imala sam priliku držati to svoje klupko svega na ovom svijetu 8 dana, imala sam priliku izdajati mlijeko, imala sam priliku pjevati joj, imala sam priliku presvlačiti joj pelene jer je to jedna od par fizioloških funkcija koje je obavljala, imala sam priliku držati je u naručju s mehaničkim ventilatorom za disanje i ostalim priključcima, imala sam priliku držati njene male napuhane prstiće i imala sam priliku odlučiti kad i kako će umrijeti jer nije bilo ‘’etički’’ držati je na životu. Toliko noći se budim s pitanjem što bi bilo da je poživjela možda još koji sat. Bi li počela disati sama? Bi li se njen mozak magično…