INSPIRACIJA

Koliko često razmišljate o prolaznosti života? O trenutku, ovom sada i kako ga koristite? Što vas tišti? Oko čega gubite živce? Kada malo osvjestim ova pitanja, shvatim da mi stres stvaraju životne situacije koje zapravo, kada prođe vrući, dati trenutak, i nisu tako užasne. Koje su rješive. Kada razmislim što me izbaci iz takta u odgoju djece, pa shvatim da se radilo o kombinaciji moje nervoze i njihovog neposluha što je formula za nuklearnu katastrofu, koja zapravo nije niti približno nuklearna, ali u datom trenutku je djelovala nerješiva. Zapravo, generalno, na što trošimo životno vrijeme?

Uspomene. Na sitnice. Na drage ljude. Ljude koji su obilježili moj život. Ljude koji su došli i otišli. I samim time su za mene potpuno nevažni. Ali i ljude koji su ostali i još su uvijek tu uz mene. Ljude zbog kojih sam shvatila kakva nikad ne želim biti i kakvim se ljudima želim okružiti. Ljude koji su mi donijeli toliko lijepoga i tu su uvijek i bez obzira na sve. Ljude koji više nisu sa mnom, poput mog djeda, a znače mi sve na svijetu. Ljude koji su na mene pozitivno utjecali ali i ljude koji su mi pokazali kako je toliko malo potrebno za sreću.

Moglo bi se reći da je Ivani Vlak majčinstvo zaista preokrenulo svijet naopačke te joj dalo snage i inspiraciju za neke nove početke o kojima prije majčinstva nije niti sanjala. Ivana, supermama dvoje djece i osnivačica AnnikaBaby, ispričala nam je kako je to kad ti se karijera doslovno promijeni preko noći te kakve sve izazove donosi pokretanje vlastitog biznisa.

Prošlo je malo više od mjesec dana od početka novog poglavlja. Počelo je „odmaranje“ i već prvog dana to-do tablica je bila spremna. Zapisane sve obaveze i zadaci koje treba obaviti, a zbog posla ih nisam stizala, sve promjene koje planiram uvesti u svoj život i u život cijele obitelji, da budemo sretniji, ideje i planovi za budućnost. Sve crno na bijelo raspoređeno po danima, tjednima. Užurbani raspored jer tako se mora. Ne radim, ali imam posla i moram. I krenula sam po popisu odmah prvi dan. Obavila skoro sve, umorila se, ali sam bila produktivna. Drugi dan ista stvar skoro sve, treći dan su krenule frustracije zbog neobavljenog dan ranije i puno više umora. Do kraja tjedna sam takva frustrirana i umorna dobila još jezikovu juhu od muža da…

Sjedim pred kompom u tišini. Kraj mene je vrela kava koju sam si napravila tek sada, oko 11, nakon što sam prvi put od kada imam Instagram, zatvorila profil. Kava je tu da pomogne sa zapetljanim mislima, a komp da ih lakše uobličim. Jer što se točno dogodilo da me navelo na ovakav potez i što Gazde imaju s tim? Da, dobro ste pročitali. Gazde. Tamburaši u kožnim hlačima. Na njih mislim. Ali na njih ćemo se još vratiti, obećajem.  Kao zaposlena mama i trudnica, expat u stranoj zemlji, nemam previše vremena za fizička druženja. Naravno, jedno do dva tjedno se ubace, ali kao i mnogi danas, puno više se oslanjam na društvene mreže nego što bih voljela priznati. Jer tako razgovaram s prijateljicama koje su 1500km daleko dok gledam…

Probudim ga poljupcem i onako snenom prišapnem kako je vrijeme za novi školski dan.  Nevoljko se izvlači iz kreveta i uz mrmljanje kako ne voli jutarnju smjenu, sad već po navici, umivanjem priziva stvarnost, odijeva najdražu kombinaciju, pravi frizuru, jede doručak na brzaka i stavlja dvanaest kilograma tešku torbu na svoja desetogodišnja leđa. Poljubimo se i on pogrbljen odlazi u još jedan dan novih druženja, novih znanja, novih izazova i zamki koje se zovu život. I dok se on uključuje u povorku ostalih pogrbljenih đaka, ja se sa nostalgijom prisjećam svojih školskih dana.

Zašto novi izgled? Zašto promjena nečega što je postalo tako poznati? Upravo zato, zbog vas, naših čitateljica, zbog vas, naših kolumnistica, zbog vas, naših partnera. I zbog nas, jer smo odrasle i odlučile smo podići ljestvicu malo više. Kako je priča o promjeni započela? Jednim pozivom, popijenom kavom i ljubavlju na prvi pogled.

Supermame su zajednica snažnih žena. Inspirativnih žena. Ne čine ih samo Sonja i Martina. Tu su i mame blogerice, kolumnistice i prijateljice portala. Žene čiji tekstovi oplemenjuju zajednicu, daju podršku u teškim trenucima, to su žene čije riječi dotiču svaku mamu. Sve te žene povezuje činjenica da su mame. Neke su mame poduzetnice, neke su mame kućanice, neke su uvijek vrhunski uređene i savršenih frizura, neke su u tajicama i tenisicama, neke vole papati, neke vole vježbati. A sve te divne žene povezuje činjenica da su svojoj djeci najbolje moguće mame. Da daju najbolje od sebe. One priznaju da je nekada teško, ali da je najljepše na svijetu.

Jedne večeri, dok smo ležale u krevetu i čitale priču za laku noć, kaže meni Korana: „Gle mama, Bidi je tu!“ i rukom pokaže lijevo od kreveta. Pogledam, a tamo nema ništa, osim praznog dijela između kreveta i zida. „Bidi?“, pitam ja pomalo sumnjičavo. „Da, da. Bok Bidi!“, pozdravi ona veselo i nastavi gledati u knjigu kao da se ništa nije dogodilo. „Tko je Bidi, ljubavi?“ „Bidi je Bidi“, odgovori ona nonšalantno. „Okeeeeej“, pomislim ja, „očito imamo imaginarnog prijatelja. Juhu.“

Pišem ovaj tekst dok jednim okom gledam u ekran, a drugim promatram Zrina koji još malo spava (što po danu nije česta pojava). Koristim ovaj rijetki trenutak mira da brainstormam kako da krenem sa ovim tekstom, razradim plan za vikend i pojedem doručak kojeg mi je Petar složio prije nego li je otišao na posao (you the real MVP). Osjećam se kao ona žena-hobotnica o kojoj sam pisala u jednom od prošlih tekstova, osim što nisam fit (ZASAD), i što mi dijete ne recitira Shakespearea (ZASAD). Ova kolumna je zapravo nastala jer nas ljudi često pitaju kako sve stižemo (ne stižemo pola toga ne brinite), i kako smo uspjeli nastaviti svojim prijašnjim tempom života iako imamo jednog strašnog Zrinosaura od četiri mjeseca.