INSPIRACIJA

Žena. Koliko grandiozna i devastirajuća može biti. Već neko vrijeme promatram, slušam, razgovaram, tješim, vičem, smijem se s raznim ženama, majkama. Razgovaramo o poslu, obitelji, braku, drugim prijateljicama, muževima, svekrvama, suradnicama, o svim životnim temamama. Razmišljala sam što smo sve prošle. Slomljena srca, kritiku na račun izgleda, borbu za svoje mjesto u školi, pa na faksu, pa u poslu. Naša tijela su veličanstvena. Pokaže se taj plusić, tijelo nam se izmijeni, organi se razmaknu, a u našem trbuhu, ispod našeg srca, kuca još jedno srce. I raste. I rodi se. I dojimo. I othranjujemo svoje bebe. I odgajamo svoju djecu, I vraćamo se na svoj posao. I borimo se. I sve možemo. Ali možemo biti i devastirajuće. Za sebe i za svoju okolinu.

Priča o svijećama Vatovac krenula je davne 1937. godine kad su Frankini baka i djed osnovali obrt za proizvodnju. Danas već treća generacija radi svijeće sa istom ljubavlju i trudom, pa čak i istim načinom kao nekad. Supermama Franka Vatovac Tomičić ispričala nam je nešto više o svojem obiteljskom poslu koji se prenosi s koljena na koljeno.

Moji roditelji su liječnici i kroz njihove, desetljeće duge karijere sam uvijek slušala iste riječi svoje majke „Nikad ne idem sama leći. Uvijek spavam u mislima s nekim od njih“, misleći na svoje najteže pacijente, one kojima svaki dan priopći one najgore vijesti moleći ih prvo da sjedne. Kad te doktor zamoli da sjedneš, znaš da slijedi nešto što obara s nogu, a nije rakija. Čujem ju ujutro dok se sprema za posao kako potajno, skrivajući se od same sebe i autoritativne kute koju nosi, iz toaleta naziva ljude i pita je li im stigao nalaz kojeg iščekuju. Da skine barem jednog s vrata prije noćas. Čujem ju, u toaletu samo ona i Hipokrat. U zadnje vrijeme se toga sjetim svakog dana. Svaku noć i ja liježem s nekim. Tjedan…

Ovo je priča o promjeni, pozitivnoj promjeni koja se tek treba dogoditi. Jer kao u svakoj priči tek kad priča završi postane jasno zašto su svi likovi i događaji koji su prethodili kraju bitni za priču. Vjerujem da je i sa ovom pričom tako. Priča počinje kao triler, napeto, redovitim otkazom od strane radnika, zapletom ili raspletom, u svakom slučaju oslobađajućim korakom bez društveno prihvatljivog plana u kojem smjeru dalje. Glavni lik je 35+ godišnjakinja, majka dvogodišnje djevojčice koja je dala otkaz bez dogovorenog novog posla, jer je u tom trenutku odlučila da želi živjeti drugačije, ali još nije sigurna na koji način to ostvariti. Možemo ju zvati L ili ću početi pisati u prvom licu pa da sve postane realnije.

Davne 2003. godine, nakon završetke srednje Upravne i birotehničke škole, tamo odmah iza ugla u Gundulićevoj, započela sam sa studiranjem javne uprave…logični nastavak, nastavak koji je meni bio interesantan. Nije bilo lako jer sam i studirala i radila i zabavljala se i našla dečka (sadašnjeg muža). Polagala sam ispite, padala, živcirala se, odugovlačila…godine prolazile, udala se, rodila dijete, odselila iz Hrvatske…8 ispita do kraja.

Posljednjih mjeseci intenzivnije razmišljam o svojim navikama vezanim za kupnju odjeće i obuće. Cijela je priča započela selidbom u novi stan kada sam (nakon jako dugo vremena) na jednom mjestu vidjela koliko odjeće i obuće zapravo posjedujem. Treba li mi uistinu toliko? Zasigurno da ne, ali me veseli. Gotovo svaku ženu veseli, zar ne?

Sreća je ono čemu svi stremimo i pronalazimo ju i u najmanjim detaljima u našoj svakodnevnici, u sitnicama, malim stvarima. Kad god me nešto muči, samo širom otvorim oči, pogledam oko sebe i shvatim koliko toga imam, što me veseli i da mi ništa ne fali. Ponekad okupirani poslom ili drugim problemima zaboravimo na sve lijepo što nas okružuje i usrećuje. Ja se trudim uočavati te male stvari svakodnevno, biti zahvalna na onome što imam i slaviti te male radosti. Naravno, svatko od nas ima problema, svatko se s nečim bori, nikome nije sve savršeno, no o nama ovisi kako ćemo se sa svime nositi i kako ćemo na sve gledati. Hoćemo li se prepustiti monotoniji i hoćemo li dopustiti da ono negativno zavlada našim životima, ili ćemo dati sve…

U Slavonskom Brodu, gotovo na sredini Korza, odmah kraj Strojarskog fakulteta, stoji magnolija. Inače neprimjetno, obično drvo među morem zelenila, pretvori se u najljepši prizor tih par tjedana svake godine. I ljepota magnolije nije nešto novo niti neviđeno – svi znamo o njima sve, a društvene mreže samo su pomogle u tome da još više cijenimo krhku prirodu te trenutne prolazne ljepote. 

Sjećam se tog dana, odnosno noći. Budim se i sve mi je mutno, vidim samo muljave obrise oko sebe, čujem glasove, pištanje nekih strojeva oko mene. Osjećam skoro pa nezamjetnu bol infuzije u svojoj ruci i tupu bol u trbuhu koja kao da mi šapuće i upozorava “bit će puno gore, pripremi se”. Zatvaram i otvaram oči sto puta, stišćem ih onako čvrsto u nadi da će mi se vid izoštriti…kraj sebe primjećujem djevojku u bolničkom krevetu s nekakvim aparatom na prsima i cjevčicom u nosu…jako teško diše. Neki stroj pišti stalno, nesnosno, meni su usta suha i jako sam žedna. Sjećam se da sam na trenutak pomislila da sam umrla i da sam završila u paklu.