INSPIRACIJA

Kad smo bili klinci, imali smo sasvim drugačiju predodžbu o tome tko je star. Oni od 40 su bili stari. Ozbiljni, odgovorni, pametni. Sa posloženim životima i jasnim prioritetima. Ili smo možda to samo mi mali i zbunjeni tako vidjeli.  Sada da me netko pita, stari su oni od 70. Ovima od 70 su to valjda oni od 90. Hoće to tako u životu, percepcije se iz promijenjenih okolnosti sasvim preslože. Tako i sa onim dijelom o ozbiljnim, odgovornim ljudima i posloženim životima. Možda bi izvana to netko i rekao. Imamo poslove, imamo stanove/kuće, imamo aute i klince. Imamo ljetovanja i zimovanja, obiteljske vikende i stabilna primanja. No unutra? Unutra je kaos.

Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo. Vjerujem da dosta ljudi danas snima videe baš iz tog razloga, nekako je lakše kliknuti „rec“ i izreći ono što misliš, a i greške se puno više toleriraju kad snimaš nego kad nešto imaš napisano. E zbog te inspiracije u mojim ćete tekstovim pronaći greške i tipfelere koje ne stignem ispraviti, a stan mi trenutno izgleda kao da je prašina kućni ljubimac, a ne nepoželjan…

Koliko samo puta sam tijekom svog porodiljnog dopusta govorila kako jedva čekam vratiti se na posao. Žudila sam za jutarnjim spremanjem uz kavu čiju šalicu redovito ostavim u kupaonici, riskirajući ranojutarnje svađe s mužem koji dobije napadaj bjesnoće kad ugleda taj sveti napitak „tamo gdje mu nije mjesto.„  Odlazak na posao bio je popraćen odličnom glazbom u autu koja bi se jedva čula od mog pokušaja pjevanja najglasnijim tonovima toliko da bi se stakla pomicala od straha i želje za bijegom od mog solističkog nastupa svako jutro. U uredu je bio jedan od razloga zbog čega se želim vratiti: ONE. Moja skupina kolegica koje su odavno prestale biti samo to. Prijateljice koje su u tom istom uredu dijelile najintimnije stvari, smijale se i plakale. Svađale se (Bok Gudinjo, volim te)…

Volim jako naslov ovog portala – SUPERMAME. To zvuči baš osnažujuće, veselo, motivirajuće. Pogotovo jer se na ovom portalu mogu pronaći priče svih vrsta supermama, priče o mnogim pozitivnim, ali i tamnim stranama majčinstva. Otkako je mama blogerica, mislim da se žene više usude progovoriti o onome što ih muči, uz pomoć drugih internet majki pronalaze moguća rješenja za svoje probleme, inspiriraju se drugima, uče kako biti bolja, kako biti zadovoljnija, te naravno kako biti što bolja majka svom djetetu. No sve se mame, a pogotovo one koje pokušavaju biti supermame i sve stizati i sve moći, ponekad umore. Umore se od života, od djece, od jurnjave između posla i vrtića, umore se od beskonačnih pokušaja da njihovo dijete počne jesti kašice kao i druga djeca ili da prestane tući…

Pula je maleni grad, ali je grad koji se može pohvaliti velikim ljudima koji ga čine ljepšim i boljim mjestom. Jedna od njih je i Helena Gaia Petrović, doula, trenerica taijiquana i qigonga, učiteljica yoge i plesa s preko 25 godina iskustva u holističkom radu, majka tri sina i zagovornica prirodnog poroda. Imala sam čast razgovarati s njom o njezinom radu koji ona ne doživljava kao posao, već kao poziv i način življenja.

Jutro je divno počelo, buđenje pjesmicom mojoj Teni za sretan 7. rođendan uz omiljeni joj Ferrero. Obukle su seke haljinice, uredile se jer ipak je danas poseban dan za sve nas. Uspomene samo naviru, prisjećamo se kako je to bilo davne 2012. godine. Tada smo već živjeli u Bukureštu, ali ja sam se vratila roditi ovdje, na starom terenu. Tatica je morao otići natrag zbog posla, a Laura i ja smo bile kod svekra i svekrve koji su nam pomagali i pazili na nas dok sam se ja gegala sa ogromnim trbuhom i povišenim tlakom zbog kojeg sam i provela tjedan dana u bolnici na promatranju. Šest dana prije termina, imala sam zakazani pregled u bolnici. Napravila sam milijun planova, sa svojom sekom ću otići na pregled i onda ćemo…

Mislila sam da znam što je ljubav. Više puta. Prvi puta sam to mislila kada sam imala prvog dečka. Prva ljubav. Prvi zalasci Sunca. Prva uzvraćna ljubav. Za razliku od one platonske prema Leonardu di Capriju. Ili dečku iz susjednog razreda, koji nije znao niti kako se zovem, a kamoli da je bio zainteresiran za mene. A nije mu ni za zamjeriti. Bila sam prištava, debela i masne kose. Premija.

Nedavno sam sa prijateljicom sjedila na radionici pod nazivom “Mediji i djeca” organizirane od strane udruga Abeceda roditeljstva i Najsretnija beba Hrvatska koja me zaista zaintrigirala i navela na razmišljanje o tome koliko sam zaista prisutna i posvećena dječici dok sam s njima. Na porodiljnom dopustu ostala sam dok maleni nisu napunili 2 i pol godine i tijekom tog boravka kod kuće nije mi bio problem osmišljati razne igre kako bih ih zabavila i ujedno naučila nekim novim stvarima koje su bile prikladne njihovoj dobi. Međutim, tada su zaista bili mali i zahtjevi mališana u toj dobi uvelike se razlikuju od današnjih kada imaju 3 i pol godine. I ja sam od mame koja je svo vrijeme provodila s njima kod kuće odjednom počela raditi i provoditi puno radno vrijeme…

Gledam ga dok spava tu kraj mene, sanja svoje šarene baby snove i prisjećam se dana kad smo se upoznali. U 4 ujutro probudila me probadajuća bol u leđima. Ovo je novo, pomislila sam i bila gotovo sigurna da je to, to – dan D – postat ću mama. Bol se ubrzo počela izmjenjivati s velikom gladi, a na pamet su mi padale mamine buhtle punjene pekmezom. Daleko je mama od Norveške, njene fine buhtle još i dalje pa mi je P. iz obližnje pekare donio next best thing – friško pečene kanelboller, norveško pecivo s grožđicama. Nisam se bunila, smazala sam dvije kao da su zadnje na svijetu.