INSPIRACIJA

Njih dvoje su svježi super-roditelji malog dječaka imena Zrin. Znate, postoje roditelji kod kojih jednostavno osjetiš tu povezanost, ljubav, poštovanje od trenutka kada ih ugledaš. To se nama dogodilo kada smo upoznale Unu i Petra, dok je Zrin bio još u trbuhu. Primjer za bračni par koji, iako nema pojma što ih čeka kada beba dođe u obitelj i kojom brzinom ono prvotno blagostanje postaje mali tornado emocija ispunjenih beskonačnom zaljubljenosti u to malo dijete, zrači samouvjerenošću i uzbuđenošću, međusobnim poštovanjem i potporom, i ono najvažnije – ljubavlju. Zato smo odlučile njihovu priču podijeliti s vama. A uz to i najaviti naše nove kolumniste – supermamu @una.bridged i supertatu @p3rom

Čitajući članak supermame Tene (ovdje) i, koliko god volim sve članke ovdje napisane jer u svakome se barem malo pronađem i svaki me na svoj način utješi, nasmiješi, raznježi…ovaj spomenuti članak me baš dirnuo u moju bolnu točku – san o boljem životu za svoju djecu.

Subota je. Skoro podne. Ručak je u pećnici. Stan je skoro pa uredan, a ja imam malo vremena za pisanje. Pisanjem oslobađam svoje misli koje najčešće nastaju kad čistim i pospremam, tada sam najproduktivnija. Ne gledam vijesti, jedino ako u prolazu nešto uhvatim. Ali sam čula kako su posljednjih dana jedna od tema u Hrvatskoj lažne diplome i provjera diploma u svim obrazovnim ustanovama. Tako da će i moja diploma doći na provjeru. Ali neću sad o lažnim ili kupljenim diplomama, ispričat ću vam svoj put do diplome.

Moždani udar?!? Zamislite moj izraz lica nakon 6 sati pretraga na Rebru kada su mi priopćili da sam doživjela moždani udar! I to nakon 4 dana agonije sa hitnom službom koja me nije ozbiljno shvaćala!? Bila sam blago rečeno u takvom šoku da sam jedva nazvala tatu koji je strpljivo čekao cijelo vrijeme u čekaoni! U takvom šoku da sam u jednom danu ostala bez mlijeka za svoju djevojčicu koju sam rodila 16 dana ranije. No dosta drame…jer kada pogledam iz ove perspektive, nije to bilo tako strašno i imala sam puno sreće u nesreći. Ali ono što sam naučila iz cijele te situacije je da UVIJEK morate slušati svoje tijelo! I jedini razlog zašto ovo pišem je da možda nekom pomognem ako se ikada nađe u takvoj situaciji. Moram…

Zapitate li se ikada što ste to noćas sanjali? Često sam znala sanjati, skoro svaku noć i onda se to odjednom prorijedilo, sve sam se slabije sjećala svojih snova, s vremenom sam prestala sanjati. Što zbog umora, stresa i nekih glupih životnih navika. Noćas sam nešto sanjala, nevažno je što, ali sam se probudila jutros i razmišljam kako ne želim da F. prestane sanjati. Naravno da će cijelo djetinjstvo i ranu mladost provesti maštajući i sanjajući, jer ćemo mu mi roditelji omogućiti bezbrižan početak života. No, ne želim da prestane sanjati zbog količine stresa i problema koji će ga okruživati. Ne želim da doživljava život sivim i tmurnim jer će biti opterećen općim nezadovoljstvom u državi, ustašama i partizanima.

Trebala sam pisati neki drugi blog post. Imala sam najbolju namjeru pisati drugi blog post. Ali ne mogu, sve dok ne istresem ovo iz glave moje misli ne mogu se kretati u smjeru glupavih tema. Kad usporedim sa ovom pričom, sve što sam ikada napisala je glupava tema.

Marina i Marija odlučile su slijediti svoje snove te su se prije otprilike dvije godine hrabro i s puno strasti odvažile zaploviti poduzetničkim vodama. O počecima njihove agencije Wanderlust Events već ste imali priliku čitati na našem portalu, a ovaj put poželjele smo saznati je li se njihov trud zaista i isplatio. U moru negativnih vijesti, drago nam je što danas možemo prenijeti i ovakve pozitivne i inspirativne priče.

Osim standardnog pitanja što to moj muž radi pa hoda po bijelom svijetu od nemila do nedraga, ljude zanima kako naš brak opstaje na toliku udaljenost i je li mi naporno samoj. Na prvo pitanje obično odgovaram da živi zahvaljujući ogromnom povjerenju bez kojeg bi cijela priča i avantura zvana #braknadvakontinenta bila nemoguća za izvesti. Srećom, nismo ljubomorni ni jedno ni drugo, pa ne paničarimo kad se onaj drugi ne javlja u pojedinim satima u svom kutku ove kuglice koju nazivaju svijetom. Zato bi se o naporu sad već dalo govoriti!

Zamislite vrtić gdje su djeca cijeli dan vani neovisno o vremenskim uvjetima (DA, i po kiši i po snijegu, zimi i ljeti); vrtić u kojem nema onih klasičnih uglavnom plastičnih igračaka, već ih djeca izrađuju sama; vrtić u kojem djeca uče vrtlariti, kuhati, sakupljati drva za ogrjev; vrtić koji djecu uči o suživotu s prirodom. Francesca Miličević, psihologinja i certificirana dadilja, takav vrtić (odnosno obrt za obiteljsko čuvanje djece) uskoro otvara u Puli.

Dakle, tu je nova godina, tu je hrpa novih odluka: neću više urlati na djecu da pospreme sobu već ću to i deseti put ponoviti mirnim tonom (hahahaha) , probati ću biti pozitivnija, pametnija, koncentriranija na učenje bla bla bla i naravno, ona stara: jesti ću zdravo i biti mršava i zdrava (hahahahahahah)! Ta tako jednostavna odluka…da…valjda bih prije prekopala tunel do Melbourna nego jedan dan preživjela u potpunosti provodeći tu odluku, pa čak i djelomično bi bilo prihvatljivo.