zašto bebu ne treba prerano posjedati: razvoj nije utrka, nego proces

Posjedanje bebe i motorički razvoj U prvih godinu dana bebinog života, svaki pokret i svaka promjena položaja rezultat su prirodnog i precizno uređenog procesa sazrijevanja živčanog i mišićnog sustava. Jedna od najvećih zabluda s kojom se kao roditelji često susrećemo je ideja da bi beba trebala što prije sjediti. U stvarnosti, prerano posjedanje može usporiti ili poremetiti prirodan tijek motoričkog razvoja – a ponekad čak dovesti i do neželjenih kompenzacija koje kasnije mogu utjecati na držanje, ravnotežu i finu motoriku. Sjedenje je rezultat, ne cilj Sjedenje se ne događa “odjednom”, nego kao rezultat brojnih prethodnih koraka: kontrole glave, rotacije trupa, prijenosa težine, stabilnosti zdjelice i sposobnosti prijelaza iz jednog položaja u drugi. Beba ne treba biti “naučena” sjediti – ona do sjedenja dolazi sama, kroz kretanje po podu i istraživanje…

kako ne biti samo mama?

Prije nego sam postala mama nisam razumjela koliko dubine donosi majčinstvo. Nisam mogla predvidjeti koliko će se moj život promijeniti iz temelja. Nisam mogla znati što će se sve promijeniti, kako ću se ja nositi s promjenama, kako će to utjecati na moj život, na moj brak, na moje odnose. Prije nego postaneš mama savršeno ti je jasno da “nisi samo mama i da nećeš biti samo mama, da si ti i dalje ti”, ALI kad zaista postaneš, to ipak nije tako jednostavno. Zato danas pričamo upravo o ovome – kako biti SVE što ti jesi na način na koji to želiš biti. Identitet izvan majčinstva Vjerujem da ti je jako poznat scenarij u kojem se majčinstvo prelije na sve tvoje druge uloge. Ta uloga, koja nam je toliko važna,…

jedno dugo toplo ljeto, dvoje djece i jedna mama…

Da smo u holivudskom filmu scena bi bila sljedeća: dvoje djece trči po plićaku savršene pješčane plaže dok mama i tata, ispod suncobrana, leže u ležaljkama. Tata čita novine, a mama knjigu. Povremeno podignu pogled kako bi s osmijehom na licu gledali djecu kako se lijepo igraju. Mama zove djecu na užinu dok vadi sendviče iz košare za piknik. Vjetar joj skine šešir s glave i svi se srdačno smiju dok tata lovi šešir…. Kako nismo u filmu ispričat ću ti kako to izgleda u realnosti. Mama je sama doma s djecom jer tata radi. Nema vrtića. Danas je odlučila da neće ići u lokalni parkić u kojem su već postali inventar nego da će ići na plažu. Sama s dvoje neplivača. Ipak žive na moru i grijeh je ne…

kako najlakše prepoznati dojenačke kolike?

Dojenačke kolike ili dojenački grčevi čest su problem s kojim se suočavaju mnogi novopečeni roditelji. Ove iznenadne epizode intenzivnog, neobjašnjivog plača mogu biti vrlo stresne i iscrpljujuće za roditelje, no valja istaknuti da su dojenačke kolike prolazno stanje koje ne ostavlja posljedice po zdravlje djeteta. Kako prepoznati da je riječ o dojenačkim kolikama? Ako ste mama novorođenčeta i vaša inače mirna beba iznenada krene plakati satima, dok vi nemoćno gledate i pitate se što joj je – niste same. Vrlo je moguće da se radi o dojenačkim kolikama, jednom od najčešćih, ali i najfrustrirajućih izazova u prvim mjesecima majčinstva. Dobra vijest? Kolike su prolazne. Još bolja? Niste vi krive. I još važnije – s vašom bebom sve je u redu. Prepoznati kolike nije uvijek lako, ali ako znate na što…

o neželjenim komentarima i posljednjim mjesecima trudnoće

Dok prolaze moji zadnji dani ovog putovanja zvanog trudnoća želim ostaviti još jedan pisani trag kako bih i sama ponekad se prisjetila koliko je važno čuvati njih – majke, a pogotovo one koje osjete još jedno srce ispod svoga. Nisam planirala da ću ovu trudnoću doživljavati ovako, niti da neću raditi skoro pa cijelu trudnoću, niti da ću upisati još jednu ‘stepenicu’ u svom cjeloživotnom obrazovanju i polagati ispite do 9. mjeseca svoje trudnoće – ali eto, nisam ni planirala detalje života u trudnoći, jednostavno dan po dan kockice su se slagale i stvarale predivne uspomene. U tom slaganju uspomena, kad pogledam sada unazad par mjeseci nekako mislim da se sve posložilo baš onako kako je trebalo i da je dobro što sam otišla vrlo brzo nakon saznanja da sam…

upomoć, nema škole iliti kako provoditi vrijeme s klincima ljeti

Upomoć škola, upomoć nema škole! Jedna obaveza manje, vremena viška. Obzirom na vremenske uvjete, ne usudim se pustiti ih vani prije 17h. Što znači da ih od vremena kad se ustanu, cca. 10h pa do cca. 17h – treba animirati. A to je teško, čak i meni nekadašnjoj dječjoj animatorici. Međutim, ovo nije Mini Club i animacija ne traje 2 sata, nego punih 7! S tim da su nekad jedan, a nekad i oba roditelja 15 km daleko na poslu. EKRANI Ono kako su oni zamislili praznike, ne ide. Playstation, mobitel, crtići. Sine, ja nisam Elon Musk i ne želim da ti budeš X.  Ne želim da stvore ovisnost o igricama i općenito ekranima jer detoksikacija je gadna stvar. Druge opasnosti ekrana već svi naveliko znamo. POPIS Svako jutro čeka…

vrijeme pretvoreno u vječnost

U nezrelo zrelim godinama, dok još nikad nisam čula bebin plač, uhvatila me ogromna želja za djetetom. Iskrala sam se iz noćnih izlazaka, već poprilično sita vlastitog društvenog života. U ozbiljnoj vezi gdje su ruže bez trnja cvale svaki dan, naznaka braka virila je iza zavjese. Bebin plač smo čuli 3 mjeseca nakon prvog plesa. Wow. Šlag na kraju. Točka na i. I živjeli smo sretno do kraja serijala. Not. Šlag se razlio, kraja nije bilo, a slovo i se pretvorilo u znak beskonačnosti. Beskonačan umor, beskonačne noći, beskonačan plač. Ne uvijek djetetov. Sezona je bila pri kraju, a raspleta nigdje. Vrijeme je na dane izmicalo, a na dane sam budna sanjala. Svaki zabilježeni trenutak tadašnjeg serijala danas nosim u srcu. Zgode i nezgode, putovanja i prehlade. Grčiće i zubiće….

monodrama Novorođena hrabro progovara o tihoj borbi koju vode mnoge majke

Majčinstvo je čudo – ali nije uvijek bajka. Donosi ljubav koja ispunjava svaki kutak srca, ali i trenutke koje nitko ne vidi, koje mnoge mame skrivaju duboko u sebi. Postporođajna depresija, osjećaj usamljenosti, strahovi, teškoće u povezivanju s bebom… To su teme o kojima se često šuti jer „majka mora biti jaka“, ali prava snaga je priznati koliko je teško. Monodrama Novorođena hrabro i nježno progovara o toj tihoj borbi koju vode mnoge žene. Predstava nas vodi u unutarnji svijet novopečene mame, koja se bori s osjećajima na koje je nitko nije pripremio, ali koji su stvarnost sve većeg broja žena. Svaka peta mama suočava se s postporođajnom depresijom. Svaka peta nosi teret koji često ostaje skriven, zarobljen u tišini i strahu. Ovo je poziv da zajedno prekinemo tu tišinu….

mama je uvijek dobro

…jer svi pitaju kako je beba, nitko ne pita kako je mama “Što, pa trebaš se samo brinuti za dijete. To ti je jedini posao. Lako je tebi, pogledaj mene…” I onda krene ono poznato ja, ja i samo ja koja ljubim sliku svoju i hvale me samo usta moja.  Tako nekako je krenuo put u moje majčinstvo i zaprepaštena sam kad vidim količinu nerazumijevanja koje dolazi od žena koje su također majke. Majčinstvo nije za svakoga isto i ne dolazi s uputama. Iako, moram priznati, za sebe mislim da sam se i više nego dobro snašla u ulozi novopečene majke. Ušla sam u nju spremna na sve što me čeka i bez straha. Onako, momački i junački.  Ali… Kod mene ništa više ne ide prema planu. Kakav će mi…

što mame žele za majčin dan i za sve ostale dane u godini?

Nedavno smo slavili Majčin dan – dan posvećen mamama. Dan koji je zapravo, kad malo bolje razmislim, ni po čemu drugačiji od bilo kojeg drugog dana. Dan kao i svaki drugi, osim što društvene mreže vrve objavama o majkama, zahvalama i poklonima. I ne vidim ništa loše u tome, ali ponekad se pitam: kako se to nekad obilježavalo? Je li se uopće obilježavalo? Vjerojatno ne u ovolikoj mjeri, jer se ne sjećam da sam kao dijete ikad mami čestitala Majčin dan. No to i nije toliko važno. Važnije je – sjetimo li se svoje mame svakog dana? Nazovemo li je samo da je čujemo? Mali znakovi pažnje – poruka, poziv, šetnja, kava ili čaj – važniji su od bilo kakvog poklona taj jedan dan u godini. U današnje vrijeme čini…