Nikad neću zaboraviti taj dan, taj glupi 7.3.2016. Sve i da želim zaboraviti, ne mogu. Previše je rana i ožiljaka, previše je slika u glavi koje ne blijede. Ajmo krenuti od početka. Unijela si toliko sreće i radosti u naše živote, nikad neću zaboraviti kad sam saznao da je mama trudna. Ponos, sreća, sve se to vrti po glavi, emocije ogromne, zbog mene, mame, zbog Luke. Kako mi se život posložio, idealno, uvijek sam želio malu princezu (koja će biti samo tatina), i koja će čuvati i brinuti se o svome braci. Dani su prolazili u maštanjima o tebi, o tome kako ćeš se slagati s bracom, kakva ćeš biti, kako ćeš izgledati. Živio sam za taj dan, za dan kad ćeš nam doći. Već smo imali i par haljinica…

Dan žena, još jedan u nizu onih „važnih“ dana u godini kada sve prštimo od energije, od podrške jedne prema drugima, od solidarnosti, od isticanja prirodne ljepote, od ženske snage, slavljenja borbe za žene, you name it. I onda prođe taj dan i vraćamo se u onu staru kolotečinu koja podrazumijeva suočavanje s predrasudama, stereotipima, osudama, kritikama, ma nazovite to kako želite. Dan žena, taj veliki dan kojim slavimo sva ekonomska, politička i društvena postignuća. Ali, sve mi se čini da zaboravljamo na činjenicu da nam sva ta postignuća ništa ne znače dok same ne pronađemo samopoštovanje, a s tim u paketu i poštovanje prema onoj drugoj ženi, koja bori u sebi istu borbu kao i ti. Kao i ja. Sve smo se suočile s predrasudama. I te predrasude se…

Umjetne trepavice, umjetni nokti, umjetne obrve. Filteri umjesto real life fotki. Dopisivanja preko društvenih mreža ili nekih drugih aplikacija umjesto susreta uživo. Izražavanje osjećaja kroz emoji radije nego grljenje, izraz nezadovoljstva ili poljubaca u javnosti. Što nam se događa? Moramo li stvarno raditi filter samog sebe, kao i svijeta oko sebe da bismo si bili ok? U zadnje vrijeme sam aktivnija na društvenim mrežama. Većina toga što gledam i čitam su nekakve verzije filtriranih sadržaja. Priznam da i sama koristim filtere, ali ponekad kad mi fotka ispadne prekrasno, stavim je bez filtera. Jer sam uhvatila prirodu ili stvar baš onako kako sam htjela i nema potrebe da je tamnim/svijetlim/naglašavam boje. Prekrasna je takva kakva jest. A zašto svejedno, onda ponekad ipak filtriram? Zašto se mi općenito toliko filtriramo? Želimo li…

Kako reagirati na novonastale situacije? Kako odgovoriti na pitanja usputnih prolaznika? Zašto on skače, zašto ne odgovara na pitanje? U prvom periodu, a to je onaj prihvaćanja dijagnoze autizma i traženja načina kako funkcionirati, u vrijeme dok sam se gubila i borila sa svojom glavom, ni sama nisam znala reagirati na ljude i takve susrete. Od slučajnih susreta na autobusnim stanicama, i kad bi netko uputio kakvo pitanje, svaki put bi mi se smučilo. I samo sam htjela čim prije maknuti se da ne moramo ništa govoriti i objašnjavati. Ponekad bih odgovorila objašnjavajući da je neverbalan i da ima autizam. Ponekad bih samo šutjela. Ali taj osjećaj je bio užasan. S vremenom sam naučila. Nedavno sam s Tinom čekala bus za vrtić. Prišla nam je jedna gospođa i obratila mu…

Ovaj put ćemo biti ozbiljni. Jer situacija je krajnje ozbiljna. Društvo je dekadentno, moralno opustošeno i umjesto da napreduje, strelovito leti unazad, ali zaboravljajući grijehe u prošlosti i ponavljajući iste greške iz dana u dan. Izazov je danas odgajati djecu, kako bi izrasla u kvalitetne osobe, koje imaju svoje poglede na život i koji su osobe s karakterom, a ne klimači glava i dizači ruku. Što reći djetetu kad vas pita: “Tata, a zašto su zapalili one dvi barbe i dijete tamo?” Koji je pravi odgovor? Da mu kažem da su to zapalili slijepi ljudi koji ne vole ništa što je drukčije od njih, jer nikad nisu izašli ispod kamena uskogrudnosti, a oko njih je sve pretvoreno u pepeo? Da mu kažem kako pored praznog trbuha, pored djece u inozemstvu,…