Svaki put kad u blizini bude neka prirodna katastrofa, pomislim kako ja ni u kojem slučaju nisam spremna za tako nešto. Tu sad ne mislim na psihički dio, jer nitko se zaista u glavi ne može pripremiti za takve vrste užasa. Ne mislim ni na fizički dio jer, s obzirom da sam klaustrofobična i ne znam plivati, ne bih baš dugo opstala. Već, zanemarimo li najgore moguće scenarije, postoji blaža verzija, a to je da smo tu, na okupu, ali ne možemo do dućana ili u njemu nema robe, nema vode, nema struje… Imate li vi zalihe za takve dane? Imate li spremne boce vode? Konzerve, paštete?? Ja nemam i vrijeme je da se to promijeni. Neodgovorno je od mene kao majke da razmišljam da se to nama neće dogoditi…

Bliži se. Bliži se Leoninih velikih 6 mjeseci. Njoj je svejedno imala ona 5 mjeseci i 20 dana ili 6 mjeseci i 10 dana. Meni, s druge strane, točno 6 mjeseci njena života, ni dan više ni manje, označava kraj porodiljnog dopusta i povratak na posao. Period koji nas čeka neće biti nimalo lak, ali mi smo dvije velike cure i sigurna sam da ćemo se već nekako snaći. A tu je i tata, nismo same. Pitanje koje su mi često postavljali ljudi koji me poznaju (a i oni koji me ne poznaju baš najbolje) je: “Pa zašto se vraćaš raditi? Zašto ne ostaneš cijelu godinu kući s njom kad ti je već država dala?” Drugo pitanje koje su mi većinom postavljale žene, dosta hladnokrvno moram priznati, glasi: “Je l’…

U zraku se već osjeti miris cimeta i kuhanog vina, lampice vise po gradu, stigao nam je najočekivaniji mjesec u godini. Prosinac. Mjesec u kojem svi užurbano jure po trgovinama tražeći najljepše ukrase i poklone za pod bor. Danas živimo u užurbanom svijetu, gdje sve mora biti nekako savršeno posloženo, reklo bi se instagramski posloženo, kako bi zadovoljili taj neki nametnuti tempo koji nas okružuje ovih dana. Jer ako već 1.12. nisi ukrasio svoj dom božićnim ukrasima, izgleda da se nisi na vrijeme pripremio i nisi u trendu. Danas je važno da sve bude ukrašeno i svjetlucavo, a nekako se zaboravlja sama srž božićnog duha, i što nam ono predstavlja. Možemo li ove godine učiniti Božić još boljim? Možemo li naučiti svoju djecu kako je i najmanje dobro djelo važno?…

Ulazim u 12. godinu života na Sjeveru. Ja koja sam oduvijek voljela ljeto, more i sunce – što više to bolje, zavoljela sam jednog Danca i zbog njega prevalila udaljenost i fizičku i onu mentalnu pa sam samu sebe uvjerila kako će i život ovdje biti dobar. Ako me pitate kako sam se privikla, odgovor je dobro, ali njegove dubine i razmjere ostavit ću za neko drugo pisanje. No, ono što su se svi u početku pitali je kako sam se navikla na vrijeme ovdje i kako mi je palo živjeti u zimi. Ono što je najgore u danskom vremenu je njegova promjenjivost i neuračunatost. Još se uvijek sjećam kako sam jednoga dana na početku života ovdje stajala nasred dnevnog boravka i kako je s jedne strane zgrade padala kiša…