INSPIRACIJA

“Dobar dan. Došli smo prijaviti rođenje djeteta”, rekli smo prije dva i pol tjedna moj dragi i ja gospođi u matičnom uredu. Utipkala je naša imena. “Kad je dijete rođeno?” “17.3.” “Još uvijek nismo dobili obavijest od bolnice da je dijete rođeno, odnosno od općine. To je sigurno zbog cijele ove situacije. Nazovite me sutra da provjerite je li stigla prijava”, odgovorila nam je. Nazvali smo sutra. I prekosutra. Zvali smo više od dva tjedna. Tek tri tjedna poslije njenog rođenja, stigla je u matični ured obavijest iz bolnice i općine da je Edita rođena. No kako sad? Matični ured više ne prima stranke. Papire je popunila gospođa koja tamo radi dok sam joj ja diktirala naše podatke preko telefona. Zatim smo dragi i ja sjeli s curama u auto…

Svi smo itekako svjesni da smo ušli u jedno krizno razdoblje naših života. U zadnjih nekoliko tjedana život nam se uvelike promijenio. Izgubili smo uobičajeni ritam i rituale koji nam daju osjećaj sigurnosti i predvidljivosti: ustajanje, škola/vrtić, prijatelji, igrice, igrališta, kino, sport, slobodne aktivnosti…. Sve te promjene još više doživljavaju naša djeca. Kod neke djece su oba roditelja na poslu i ne mogu im biti potpora, kod drugih su oba roditelja kod kuće, ali ih postojeća situacija čini napetima i nemaju snage i koncentracije biti podrška djeci. Svugdje oko nas se priča o „Corona virusu“ i VELIKOJ opasnosti, a oni tu opasnost ne mogu ni vidjeti, pa kako se onda čuvati od nje. Uz sve to je došao i potres koji je ugrozio primarni osjećaj sigurnosti i zadovoljavanje osnovnih fizioloških…

Zbog pandemije koronavirusa prisiljeni smo većinu vremena provoditi doma i koliko god nam nedostaje onaj život koji smo imali prije svega ovog, cijenimo ove trenutke koje provodimo sa svojom obitelji. Nigdje ne žurimo, usporili smo i zajedno provodimo više kvalitetnog vremena. Napokon imamo više vremena i za druženje za stolom. Naše supermame otkrile su nam što najčešće kuhaju u karanteni, gdje nabavljaju namirnice i koliko je karantena promijenila njihove prehrambene navike. Nastasja @chiarin.tanjuric Supermama Nastasja otkrila nam je kako najviše inspiracije za jela ima kad je doma minimalno hrane. Kako i sama kaže, onda su kombinacije drugačije, čak i zdravije. “Budući da se najavljivala karantena, znala sam da moram nabaviti neke namirnice koje inače trebaju biti svježe, a neću moći izaći po njih. Pa smo se opskrbili mesom i ribom…

Prvo je bilo zatišje – sa svih strana pa tako i moje. A onda više nismo mogli ignorirati glasove koji su postajali sve jači. Prije sada više od mjesec dana sjedila sam na stepenicama središnje gradske knjižnice u Aarhusu i ispijala svoju vruću šalicu bijele kave dok sam s jednim okom promatrala djecu kako se igraju. Mi mame raspravljale smo hoćemo li ići na kreativnu radionicu tog dana i između rasprava o crtanju, igranju i homeschoolingu netko je spomenuo koronu. Ni jedna od nas nije bila zabrinuta i vjerojatno smo naivno vjerovale kako je prava opasnost daleko od nas. Jedna od mojih najboljih prijateljica iz homeschoolinga tri dana prije toga je otputovala za USA, nas je tu nedjelju čekao put u Norvešku.  Nakon završenog dana uz druženje i crtanje akvarela,…

Prije otprilike tri tjedna vozeći se s posla prema kući, na radiju su objavili vijest kako se nastava trenutno prekida i prebacuje na daljinu. Vrtići se zatvaraju. Razlog nam svima poznat. Kakva daljina? Prva misao. Tko će im tolike informacije koje naša djeca inače moraju memorirati ispričati, pokazati i objasniti? S kime će učiti i pisati zadaće kada ja i muž odemo na posao? Kome da ih uopće ostavim? Što je sa kućanstvima na selu koja nemaju informatičku infrastrukturu? Što je s obiteljima koje imaju više školaraca, vrtićanaca, hoće li stići i moći sve njih uskladiti i posvetiti im dovoljno pažnje? Vrte mi se redom misli. Dok mi jedna vesela maše između tih upitnika – ja ću im, barem nakratko, učiti i objašnjavati svijet onako kako želim da ga vide…

Društvene mreže uvijek su veliki izvor inspiracije, osobito kad su blagdani u pitanju. S vama dijelimo par ideja i recepata koji su nam se jako svidjeli. Iva nas je i ove godine podsjetila na ova divna čokoladna jaja na oko. View this post on Instagram A post shared by Iva Š. (@iwaiva) A iznenadila nas je i s preslatkim pisanicama koje možete raditi zajedno s klincima. View this post on Instagram A post shared by Iva Š. (@iwaiva)   Recept za finu i brzu sirnicu bez jaja i kvasca pronađite kod Ane. View this post on Instagram A post shared by ANA•••mama•fotograf (@ana.in.mamaland) Punjena jaja izvrsna su ideja za uskršnji doručak, a možete ih poslužiti i kao predjelo. View this post on Instagram A post shared by Jedi Voli Soli…

Oduvijek sam iznimno cijenila i učitelje i odgajatelje. Smatram ih važnim karikama svakog društva, kojima se vrlo rijetko i vrlo teško priznaju zasluge. U konačnici, upravo kako mi odrasli – najveći dio dana provodimo na poslu, naša djeca ga provode s učiteljima ili odgajateljima. Ne znam je li do sreće ili nečega drugog, ali ja uistinu ne mogu reći niti jednu negativnu stvar vezanu za vrtićke godine moje djece. Prošli smo i kroz privatni i gradski vrtić te, jedino što mogu reći jest veliko “hvala” tim divnim ženama koje su nam uvijek bile na raspolaganju i pomoći kroz sve faze koje je moje dijete prolazilo, a drugo još uvijek prolazi. Upravo zbog te visoko postavljene “vrtićke” ljestvice, jako sam se bojala škole. Sjećam se tog dana kada su se djeca…

Moj muž je danas ‘otišao’ na posao u 9:30. Kažem otišao pod navodnicima jer se zapravo zatvorio u Moraninu sobu s kompom. Izašao je od tamo oko pola 9, nakon što sam ja Bebija već uspavala. Ali to nije sve, kako kaže dobro poznata reklama! Nešto nije štimalo pa su svi zajedno nastavili raditi od 21:15 nadalje. Ne mogu vam napisati kada je prestao jer dok ja pišem ovaj tekst, on i dalje radi. A mi smo jedni od onih što imaju sreće. Mi smo jedni od onih što nemaju klimave poslove ni zidove, nismo bolesni, zaraženi, nismo dobili otkaz niti ostali bez krova nad glavom. Čak smo i izbjegli metak sa školom od kuće jer starije dijete će u prvi razred tek na jesen (nadamo se). Pa opet, evo…

Već satima razmišljam s kojom rečenicom započeti ovaj tekst. Nekako mi se niti jedna ne čini dovoljno snažna, ohrabrujuća, motivirajuća, umirujuća…onakva kakvu bi se od jedne psihologinje očekivalo. Prava istina je da je ova situacija i za nas psihologe veoma zahtjevna: dok se trsimo očuvati mentalno zdravlje drugih istovremeno se borimo i sa vlastitim strahovima, unutarnjim previranjima i raznoraznim neugodnim osjećajima. Da, i mi psiholozi smo ljudi. Usporedila bih to sa onim očekivanjima koje majke svakodnevno doživljavaju. Dobro znate o čemu pričam: budi nasmijana i strpljiva; uvijek puna ljubavi i razumijevanja za svoje dijete; upoznata sa najnovijim informacijama o „zdravom“ odgoju; u stalnoj potrazi za eko, bio, organskim super zdravim namirnicama sa pregršt finih recepata od 15 minuta koji ti ispadaju iz rukava; u odličnim odnosima sa svekrvom; poslovno uspješna…