Oznaka: odgoj djece

Striček Duško: živimo u doba nepotrebne prerane intelektualizacije djetinjstva

Striček Duško, pravim imenom – Duško Ilijević, waldorfski je odgojitelj s dvadesetak godina neposredne pedagoške prakse u radu s djecom, ali i odraslima, a mi smo ga otkrile zahvaljujući Instagramu gdje na svom profilu @stricek_dusko odnedavno dijeli iskrene i korisne savjete o odgoju djece. Tko je striček Duško i kako se rodila ideja da dijelite svoje iskustvo na društvenim mrežama? @stricek_dusko je naziv profila na Instagramu i TikToku iza kojeg stojim ja, Duško Ilijević, zagrebački odgojitelj, iz Daruvara. Po prirodi sam znatiželjna osoba, koja voli glazbu, dizajn, umjetnost, arhitekturu, oldtimer motocikle i automobile, kreiranje rukama. Volim da mi je u životu interesantno, ali ponekad i dosadno jer tada nastaju nove ideje za koje već sada znam da neću imati vremena! Sama ideja da budem od pomoći današnjim roditeljima se kuha…

djevojčice mogu igrati nogomet, a dječaci plesati balet – ako to žele!

Djevojčice su nježne i osjetljive, dok su dječaci hrabri i snažni. Djevojčice se vole igrati s lutkicama, dječaci s autima. Djevojčice su dobre u umjetnosti i jezicima, dok su dječaci talentirani za matematiku i znanost. Djevojčice su bolje u brizi za druge, dok su dječaci bolji vođe i imaju veće potencijale za uspjeh u poslovnom svijetu. Ovakvi i slični rodni stereotipi mogu utjecati na samopoštovanje djece, ograničiti njihove izbore u obrazovanju i karijeri te ih staviti pod pritisak da se ponašaju na određeni način koji odgovara njihovom rodu. Uloga roditelja u kontekstu rodnih stereotipa u odgoju djece „Sjedila sam prije par mjeseci na tribini i prisustvovala nogometnom turniru mojeg sedmogodišnjeg sina. Bilo je tu oko desetak klubova, predivna atmosfera, klinci sretni i nasmijani, no ono što me je najviše oduševilo…

projekt zvan savršen roditelj – jesmo li pretjerali?

„…Podignem maloga, onda ga držim ovako, al’ stručnjaci govore moraš ga držat onako, moraš ga držat onako…” Nastavak neću citirati kako bismo izbjegli mogućnost pogrešne interpretacije, iako sam poprilično sigurna da agresiju ni u kom obliku ne podržava ni Vojko V čiji hit Umoran sažima i živopisno opisuje većinu roditeljskih pokušaja za preživljavanjem u prvim godinama djetetovog života. Moram priznati, na gore citirani dio teksta mi kava izlazi na nosnice od smijeha. Ne mogu, a da se ne zapitam, jesmo li ikada bili okruženi s više samoprozvanih stručnjaka, tzv. stručnih savjeta i tzv. stručne literature na temu roditeljstva? Uz svo dužno poštovanje prema relevantnim stručnjacima i njihovim priručnicima (za razliku od onih na čiji rad se osvrćem u ovom tekstu), čini li se samo meni ili je danas odgajanje djeteta…

hoću li prestati neprestano opominjati svoje dijete?

Nedavno sam jela juhu i kapnulo mi je na svježe opranu, bijelu majicu. „O kakva sam svinja…“ pomislih. Ali odmah, u tom trenutku sam oprostila sebi. Morate sebi oprostiti svoje greške. Zar ne? Jednom davno moj sin je jeo juhu i polio po svojoj košulji. „Pokušaj jesti pažljivije!“. Htjela bih reći da sam mu lijepo to rekla, ali ne, izderala sam se. Možda sam bila iz noćne. Ma da, vjerojatno je to. Inače sam staložena i smirena. Možda u nekoj drugoj dimenziji. Ali zaista sam željela biti savršena. Onda sam donijela zanimljivu odluku. Pokušati ću samu sebe opominjati tijekom dana. One opomene koje automatizmom izlijeću iz usta nas odraslih u pravcu djeteta. Ujutro sam ušla u kuhinju i ugledala u sudoperu šalicu od sinoć koja nije bila oprana. Je li…

kako razgovarati s djecom o emocijama?

Kako razgovarati s djecom o emocijama i zašto je to važno za njihovo samopouzdanje saznajte u novoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu. U ovoj epizodi podcasta ugostile smo Kristinu Vučinić i Irenu Peroš Grgos, a tema podcasta je kako razgovarati s djecom o emocijama. Sponzor ove epizode podcasta je , bez obzira na godine. Plišana igračka s emocijom s kojom se djeca lakše zbližavaju i osvještavaju kako je svaka emocija sasvim normalna. Sretna i nasmijana sovica, tužna i pospana sovica, vesela i luckasta, sve na svoj način stvaraju vezu s djecom. Činjenica je kako je kroz naše djetinjstvo, malo tko imao privilegiju razgovarati s roditeljima o tome kako se oni osjećaju, kada su ljuti, zašto su ljuti, kada smo mi ljuti i zašto se tako osjećamo. Razgovor o dubljim emocijama…

predrasude s kojima se svakodnevno susrećem otkad sam ispisala djecu iz škole

Jeste li jedna od onih osoba koja ne može nego suditi o životima drugih? Jeste li ona mama koja misli da je njezin izbor i način jedini ispravan? Uhvatite li sebe ikada kako razmišljate o tuđim odlukama kao o ludosti za koju ne možete naći opravdani razlog? Mislim da, iako ne želimo isto uvijek priznati, velika većina nas je bila ta koja je u nekim trenutcima odmahivala glavom i propitivala tuđe izbore i odluke. Sigurno smo se svi u nekom trenutku osjetili bolji, vrjedniji i superiorniji od drugih. Mame nisu u tome izlika. Priča o osuđivanju drugih za mene je dobila jednu sasvim novu dimenziju kada sam se našla u epicentru istoga. I moram priznati da me je iznenadilo. Jer Danska naizgled nije jednako otvoreno kritična, ljudi se puno manje miješaju…

kako se nositi s nepoželjnim ponašanjem djeteta?

Ponašanje djeteta, dječji karakter i njegove nuspojave. Potaknuta nedavnim događajem kad sam se osjetila nemoćnom i nesigurnom odlučila sam nešto reći o svojem iskustvu dječjeg karaktera i odgoja kojeg pokušavam prakticirati.  Prijateljica i ja smo imali kućni ‘play date’ s dvoje djece iste dobi koji se pretvorio u sve samo ne ‘play’. Od samog početka igre moja H. nije bila zainteresirana za igre koje je htio njen vršnjak igrati. Ljutila se kad joj je uzeo lutku za šminkanje, a vrhunac dječjeg druženja je bio kad je ‘poludjela’ jer je prijatelj našminkao lutku s plavom paletom boja! Igri više nije bilo povratka jer se moja H. durila kao mali ‘Durica’ i nije mogla prijeći preko tog nemilog događaja (šminkanja ženske lutke plavom bojom). Više nije htjela ni pozdraviti svog prijatelja na…

odgoj djece

kako odgojiti samopouzdano dijete

Koliko ste puta u životu čuli da vaše dijete pitaju: „Slušaš li roditelje? Jesi li bio/bila dobar/dobra?“. Ili: „Tko koga više sluša? Ti mamu/tatu ili mama/tata tebe?“ Je li poslušnost uvjet za odobravanje djeteta ili davanje priznanja načinu na koji roditelj odgaja svoje dijete? Je li najbitnije da dijete bude mirno i dobro? Ističemo li mi takvo ponašanje svojem djetetu kada želimo da se primjereno ponaša i da nas sluša? „Ako nećeš biti dobar/dobra, nema crtića“, „Ako me nećeš slušati, Djed Božićnjak neće doći ove godine“. Na što se usmjeravamo kada želimo reći djetetu da ono što radi nije prihvatljivo? Na njegovu osobnost (zločest si, neposlušan si, smotan si, šeprtlja si…) ili ponašanje (to što radiš nije pristojno, ne sviđa mi se, ne želim da se tako ponašaš zbog…)? Kada…

što imaju zajedničko svi roditelji?

Obožavam pisati i obožavam čitati tuđa razmišljanja. Isto tako, obožavam i kvalitetne konstruktivne rasprave i ljude koji vole upozoravati na neke nepravilnosti u društvu i koji vole ukazivati na drugačija rješenja. I to nastojim činiti i sama na svoj način. No, ono što me u tome svemu počelo izuzetno smetati jesu konstantne kritike na račun današnjeg roditeljstva jer mislim da u tome više jednostavno nema mjere. Majčinstvo (roditeljstvo općenito) nikad nije bilo lako, ali imam osjećaj da je danas teže nego ikad. Nekad su tvom roditeljskom stilu prigovarale samo mama i svekrva, djed i punac, i eventualno neka tetka u dućanu koju slučajno sretneš dok ti dijete divlja, a danas to čine svi. I bliži i dalji i oni koji te poznaju i oni koji te ne poznaju. I jasno…