“Kojom metodom odgajate dijete?”, pitala me jedna mama neki dan. Pored mene nije bilo mog dragog da baci neku foru i time izbjegne konkretan odgovor. Morala sam se sama snaći. Ali nisam. “Metodom?”, pitala sam da kupim vrijeme, no nije mi pomoglo. “Paaa, metodom ljubaviii”, rekla sam sa smješkom i laganim upitnikom na kraju, ali za odgovor sam dobila samo kiseli osmijeh. Očito nisam pročitala svu literaturu, pomislila sam. I tako sam izgubila još jednu mamu za razgovor.
Imam prijateljicu koja je, igrom života, u sekundi postala samohrana majka. Muž joj je umro kada je bila točno na pola trudnoće. Grozno, vjerojatno ste pomislili. I je, stvarno je grozno. U jednom trenutku imaš sve, a u drugom ne znaš kamo bi od boli koja te ubija. Kada biste ju upoznali, ne biste nikad rekli da je proživjela (i još uvijek proživljava) nešto tako. To je žena čiji osmijeh obara s nogu. Nježne je pojave, a britkog jezika i izuzetno je duhovita. Ali najviše od svega, ona je lavica. Ona je izuzetno jaka žena. Nemojte zamijeniti ranjivost s njenom snagom. Ona će se slomiti, ona će plakati i biti tužna, ali će svakog dana iznova pronaći makar djelić snage da svojoj curici pruži najveću moguću ljubav i da joj…
Najveća radost je čuti svoje dijete kako se smije. To je možda najljepši zvuk na svijetu. Čak i kad ne znaš zbog čega se dijete smije, kad ti zvonki zvuci ispune prostoriju, ne možeš ostati ravnodušan. Dječji smijeh je najveći lijek za dušu. I baš zbog toga, roditelji će učiniti SVE da ga čuju. Stotridesetisedam puta ću pasti s istim intenzitetom na pod ili ću beskrajno puno ponavljati jednu te istu riječ koja ju toliko nasmijava. Cijelo popodne ću joj govoriti “Ku-ku!” i praviti se da ju ne vidim, glasat ću se bolno visokim tonovima, glumit ću joj tu žirafu koju toliko voli, ma visit ću sa stropa ako treba, samo da ju čujem kako se smije.
Prvi tjedan u vrtiću u mojoj je curici ponovno probudio mamitis, ali ovaj put, osim što me pratila u toalet i stalno vikala “mama, mama”, nije me prestala ljubiti. Navečer, kad bi legle u krevet, ona bi položila svoje male, tople dlanove na moje obraze i svojim bi usnicama izljubila cijelo moje lice. Prvu noć kad je to napravila, plakala sam dok nisam zaspala. Toliko nježnosti jednostavno me slomilo.
Vrata su se zatvorila, a jecaj “MAMA!!”, iako prigušen, ušao je u moje tijelo poput hladne jeze. Kolao je mojim krvnim žilama stvarajući hladnoću na koži. Zatvorila sam vrata auta, glazba je zabrujala u zvučnicima, ali taj tužni povik još uvijek je odzvanjao oko mene. Prvo ostavljanje djeteta u vrtiću etapa je odrastanja kako bebe, tako i majke, ali kao da još nisam bila spremna na to. Plač djeteta koje nešto želi, a ne dobije je zvuk koji čovjek jako teško može ignorirati. (Kaže mi prijateljica da su neke zatvorenike mučili puštajući im neprekidno neutješni plač bebe?!??). Plač tužnog djeteta je poput grmljavinskog pljuska popraćen tučom – koliko god trajalo, ostavlja u maminom tijelu posljedice koje se teško mogu obrisati. Lijek je jedino glasni smijeh tog istog djeteta. Dolazim na…
Dogodilo se preko noći. Baš kao što gusjenica izađe iz svoje kukuljice kao leptir, tako si i ti ostavila svoj omotač male bebe i postala – curica. I sada krećeš u svijet otkrivajući ga iz potpuno nove perspektive.
Petak navečer. Ispred ulaznih vrata. Mama: Zovite ako išta treba. Dadilja: Ne brinite. Mama: Večera vam je u hladnjaku, samo je malo podgrijte. Dadilja: Da, rekli ste. Mama: Jede oko 7. Dadilja: Da, znam, rekli ste. Mama: To je za pola sata.
Novi radni dan. Odlaziš na posao u kojem dobiješ skup radnih zadaća koje moraš do kraja dana obaviti. Na kraju mjeseca moraš predati izvješće o svom radu, završiti projekt koji si započeo, a netko uvijek prati tvoj rast i razvoj i daje ti pohvalu ili kritiku i naravno plaću (barem bi trebao!). No što je s roditeljskim „poslom“? Odgajanje djeteta, naš svakodnevni posao, nije nešto što odmah ima vidljivi rezultat i na što na kraju radnog vremena možemo staviti kvačicu kao obavljeno. Zapravo, nema radnog vremena. Nema šefa koji kontrolira, a bome nema ni plaće. Ali zato taj posao ostavlja svog djelatnika iscrpljenim, premorenim, mrtvim umornim.
1. mjesec Enormna količina sreće koja se pojavi u prvim danima polako se počinje miješati s iscrpljenošću i podivljalim hormonima. Kad spavaš, cijelu prostoriju kao da ispuni anđeoski dodir. Samo, kako da te natjeram da spavaš kad bi se trebalo spavati – noću!?
Manje spavamo. Nema više mirnih, dugih kava. Promijeni se percepcija vlastitog tijela, koji je devet mjeseci bio nekome dom. Naučimo se bolje organizirati. Naučimo prihvatiti da se planovi vrlo lako izjalove. Naučimo puno stvari raditi s jednom rukom. Steknemo nove prijatelje, mame i tate najviše. Cijenimo (i lovimo) minute samoće i mira.