MAJČINSTVO

U nekim se dijelovima svijeta na današnji dan obilježava Baby Loss Awareness Day. Na jednoj od naših nedavnih anketa složile ste se da bi se o toj temi trebalo više pisati, pa vam danas donosimo iskustva naših čitateljice koje su i same doživjele taj veliki gubitak. strah nakon gubitka “Prva trudnoća započela je u jako stresnom periodu pred samo vjenčanje. Moguće je da je sve pridonijelo tome da završi spontanim, a moguće je da je, kako je rekla kasnije moja doktorica, trebalo tako biti jer očito nešto nije bilo u redu s bebom. Kakve sve priče čujem o spontanim pobačajima, ja sam prošla skroz ok. Nisam krvarila. Nije bilo nikakvih naznaka da je spontani započeo. Srce je samo stalo. Kad mi je to doktorica rekla samo sam se isključila. Ne…

Znate ono kad državne institucije pošalju priopćenje nakon što nešto gadno zaje… i samo napišu: „Bilo je manjih nepravilnosti u radu“. Takvo opravdanje onda bude malo dočekano na nož od javnosti, par se dana o tome više piše i začas dođe neko drugo čudo, stvar se zataška i idemo dalje. E pa roditeljstvo vam je cijelo takvo. Posao je to s vjerojatno najviše manjih (i većih) nepravilnosti. Naime, kad postanete roditelj, to je otprilike kao da vam bomba padne u dnevni boravak. Vi ste doduše znali da će ona roknuti, ali niste bili svjesni kojom jačinom. Zbog kontinuirane nepredvidljivosti posla bivanja mamom i tatom, često se javljaju različite nepravilnosti u radu. Samo što se za nas opravdanja ne pronalaze tako lako. Najveći problem su majke. One najviše sikću kad se…

Ispunila sam papire s Koraninim podacima i predala ih u kazalište. Moje dijete od idućeg tjedna kreće na ples. Dobila sam obavijest kako je prvi sat u srijedu u 17h. Kako sam predala papire, nisam prestala pričati o tome. Čini mi se da sam bila uzbuđenija od nje same. Ne, ne čini mi se. Bila sam uzbuđenija od nje. I onda je došla srijeda. U 16:50 hodnik u kazalištu koji vodi do baletne dvorane bio je prepun roditelja koji su, baš kao i ja, doveli svoje dijete na prvi sat plesa. Mobiteli su svima bili spremni, uključeni, a svima je titrao blesavi osmijeh preko lica. Vrata dvorane su se otvorila, a teta Martina pozvala je curice unutra. Dala sam Korani veliki poljubac i rekla joj da se zabavi. Mahnula mi…

Jučer sam na Instagramu jedne supermame i naše kolumnistice Ane @anainmamaland naišla na anketu koju je objavila povodom svog nadolazećeg projekta. Tema – majčinstvo. Jedno mi je pitanje zapelo za oko. Kako bi ocijenili sebe kao mamu? Očekivala sam da se većina ne osjeća kao supermama s velikim S, ali ipak, rezultat me šokirao. Samo 23% mama dalo si je peticu, ostalih 77% misli da bi mogle biti bolje. Ja sam bila u onoj grupi koja je sebe kao majku ocijenila čistom peticom i to bez previše razmišljanja, iako od ponedjeljka, zbog viška poslovnih obaveza, nisam stigla skuhati poštenu večeru, a jučerašnja je čak završila u smeću. Iako me čeka prepuna košara prljavog veša kojeg nisam stigla oprati preko vikenda. Iako ponekad, jedva čekam da uspavam dijete kako bih u…

Kada smo odlučili imati bebu znala sam da više ništa neće biti kao prije…ali sam majčinstvo u mnogo čemu doživljavala drugačije. Danas, kada sam postala mama, zahvalna sam na tome, ali imam potrebu naglasiti da nije onaj dream job o kojemu svaka žena sanja. Gubim tlo pod nogama često, a najgore je što sam izgubila sebe. Sve ono što je činilo moj identitet nestalo je u trenu. Dragi mužu, ovaj blog posvećujem tebi. Ja nisam ona cura koju si upoznao kad joj je bilo samo 23 godine, kad je igrala bocu istine na nekoj glupoj ljetnoj školi, nisam više mlada nadobudna studentica, nisam više pretjerano našminkana, uvijek mirišljava i dotjerana, nisam više ona koja o svemu sve zna, sve prati i čita, ima 100 tema za razgovor, zanimljiva je i…

Prije desetak dana u jednim danskim novinama osvanulo je otvoreno pismo Sofie Carsten Nielsen (dopredsjednice Radikalnih Ljevičara «Radikale Venstre») kojim se obraća jednoj od najvećih desničarskih stranaka: Demokratskoj Nacionalnoj stranci («Danske folkeparti»). Naime DF, kako ih ovdje skraćeno zovu, iznio je prijedlog kako bi roditeljima (ili skrbnicima) trebalo isplatiti oko 19.000 danskih kruna mjesečno za čuvanje vlastitog podmlatka kod kuće u slučaju da se za to odluče umjesto da djecu na čuvanje šalju u vrtiće, jaslice i dnevne njege. U pismu Sofie Carsten Nielsen žestoko brani pravo na jednakost spolova koje je dovela do modernog pojma ženske emancipacije i ravnopravnosti u danskom društvu. Kako ona vidi modernu ženu u današnjem svijetu, prijedlog desnice smatra jednak ludosti koji ženu vraća u 1919. godinu kada joj je jedina vrijednost bila mjerljiva s…

„Ništa vam se neće promijeniti kada dobijete dijete“, said no person ever. Godina dana je prošla otkad sam postala mama. Kratak period za izmjenu jednog čovjeka. Krucijalan za izmjenu, vjerujte mi. Promijenilo me majčinstvo i nabolje i nagore pa se ponašam ovako nekako kao i vrijeme: slojevito. Nekoliko sam važnih lekcija naučila u ovih godinu dana i mislim da je vrijedno podijeliti ih s vama. 1. Prvo vi, pa onda svi ostali Vas troje/četvero/petero ili koliko vas već ima, ste najvažniji. Vi ste numero uno, a onda dolaze oni koje niste rodili i za koje se niste udali, bili oni mama, tata, brat, sestra, kraljica Elizabeta. To tako morate postaviti inače ćete se izgubiti u moru toga da ugodite svima osim sebi. 2. Neke odnose nećete nikad moći promijeniti Nikad…

Kako biti spreman na sve izazove koje te očekuju? Hoću li sada biti spremnija i opuštenija kad znam što me sve čeka ili upravo suprotno? Hoću li ja to znati? Ipak je prošlo skoro osam godina od moje posljednje trudnoće. Hoću li imati jednako strpljenja kao i tada? Hoću li biti opuštena tijekom prvih nekoliko tjedana nakon poroda ili van sebe? Hoću li? Mogu li? Ne znam odgovore na ta pitanja, vrijeme će pokazati svoje. Iskreno, panika me hvata kad se sjetim poroda, iako sam imala relativno brz i ugodan porod, koliko porod može uopće biti ugodan, reći ću podnošljiv. Neku večer sanjala sam upravo porod, koji je u snu završio carskim, pa sam se probudila sva u šoku. Ne znam, možda se već nesvjesno pripremam na sve što me…

Hodam jučer po jednom trgovačkom centru i tražim nešto za sina, prilazi mi preslatki dečkić od možda tri godine i povlači me za majicu. Obratim se i ja njemu i u tom trenutku dolazi njegova mlada mama i počinje se derati: „Jesam ti rekla da se ne mičeš od mene i da ne maltretiraš ljude po dućanu!“. Odmah joj kažem: „Ali stvarno mi nije smetao, ništa nije napravio“, na što ona nastavlja: „Neodgojen je i naporan i nema šta hodati sam po dućanu!“. Ta mama bila je mlađa od mene i moram priznati da mi je kroz glavu prošlo “ok, gdje si ti ostavila svoje živce”. Sama uviđam da imam sve manje strpljenja što sam starija, ali opet…ako netko trpi u toj jednadžbi, onda je to nažalost moj suprug. Oprosti…

Neki dan kad mi je ginekologica rekla da je ovo naš zadnji susret prije poroda i da se sad javim u bolnicu u kojoj planiram porođaj…malne me strefilo. Kud prije? To je sažeta atmosfera moje druge trudnoće -prošla je brzo, da se nisam ni snašla. Nisam stigla istraživati svaku kraticu na nalazu, nemam niti jednu uokvirenu sličicu s ultrazvuka, zastajala sam i računala kad bi me netko pitao u kojem sam tjednu. Ljudi, pobogu, imam dva (evo i brojkom 2) bodija broj 50. Jednostavno, uz starije dijete i posao ova trudnoća mi je proletjela. Sad kad se termin približava, stalno si ponavljam da uživam u trudnoći još malo jer je možda zadnja koju ću imati prilike iskusiti (kad bi bar ista misao tješilica palila i za iskustvo porođaja). Da budem…