MAJČINSTVO

Sve je počelo jedne divne nedjelje. Iako sam oduvijek imala nepravilne cikluse, uvijek sam znala kada bi otprilike M. mogla doći. No, ovoga je puta bilo drugačije. I nakon čekanja dobrih 5 dana i uvjeravanja same sebe: ”ma nema šanse da smo te sreće, rekli su mi neće tako lako ići” , odlučila sam napraviti test. Da, bio je pozitivan. Šok, suze radosnice, sreća, a u isto vrijeme strah i jedno veliko “i što sada?”. Nakon početnog šoka, došao je dan prvog pregleda. Nikada neću zaboraviti riječi ginekologice (a bome niti moj muž): “Čestitam, postat ćete roditelji! I to dupli! No, nadajte se da su blizanci jer bi mogle biti i trojke, a onda draga moja ideš na striktno mirovanje od sljedećeg pregleda!” Molim!? Iako sam uvijek potajno priželjkivala blizance,…

Biti umoran u eri-prije-djece i biti umoran u eri-s-djecom dva su potpuno različita pojma. Ovaj prvi označava da ste jedan srečković jer ste umorni od posla i obaveza, vjerojatno u nekakav petak ili čak, ako ste posebno divlji, u srijedu zaružili na nekom tulumu/druženju/svadbi. Pa ste onda vikend proveli u krevetu jer ste ga mogli tako provesti. Divili ste se onda i subotu i nedjelju uzbudljivosti svog života koji vas je odveo na neki ludi party ili na upoznavanje s nekim skroz fora ljudima. Sad se budite u 6, bio vikend-ne bio jer to zahtijeva vaše dijete koje se sasvim dovoljno naspavalo s dva spavanja po danu i odlaskom u krevet oko 21 sat i sad gleda u vas, ranom zorom, širom otvorenih očiju iz kojih vrišti: HAJMO! Izlazak u…

Uočila sam da sve Tiborove stvari koje preraste (a u tri mjeseca je prerastao 3 broja, hvala lijepa) spremam ‘za kasnije’. Sve što smo kupili od namještaja i većih stvari kupujem ‘da traje’, a u glavi računam koliko godina trebam držati sve to spremljeno prije nego podijelim dalje. Na posudbu može, o poklanjanju još nisam spremna razmišljati. I onda me udari u glavu pomisao – planiram li ja to treće dijete?! Ne, naravno da ne planiram. Imam bebu od tri mjeseca i naprosto bi bilo prerano razmišljati o tome. Ali sama mogućnost me iznenadila jer sam ja bila ‘razmislit ćemo moooožda o jednom djetetu’ osoba, a sada stvari od drugog djeteta spremam za ‘možda neko dijete u budućnosti’. Što (mi) se dogodilo?! Oko Morane smo hodali kao po jajima. Jer…

Spavati kao beba zapravo znači: teško zaspati, često se buditi i jesti po noći. Lavica ima već duže vrijeme problem sa spavanjem. Ona vjerojatno misli da mi nju uspavljujemo samo kako bi bez nje partijali u stanu, pa ne želi propustiti zabavu. Moja beba preko dana ne spava često, zaspe na 15 minuta 3 puta dnevno ili na po ure 2 puta dnevno. I preko dana su to borbe jer se gospođa umori i onda plače od umora, i naravno ne može zaspati. Kao i većina dojenih beba, zaspe na prsima, sa svojom ljudskom dudom u ustima. Što znači da sam ja zarobljena na krevetu, većinom ukočena, i da se ne mogu – ni onda kad ona spava – udaljiti od nje više od par centimetara. Najgori period Leoninog nespavanja,…

Par tjedana unazad sam na svojem Instagram profilu svojim pratiocima postavila pitanje što ih zaista živcira kada je u pitanju odnos prijatelja i rodbine prema novorođenčadi. Dobila sam nekoliko odgovora, tome dodala svoje vlastito iskustvo et voilà! Nastao je poduži popis stvari. Pada mi napamet jedna ideja. Što kada bih tekst koji slijedi zapakirala u oblik telegrama i krenula s “masovnom” proizvodnjom? Telegram kojeg bi mama iz rodilišta poslala “gostima u najavi”. Netko će možda pomisliti: “Bože, Vildana, pišeš gluposti, pa to se podrazumijeva!”. Ne! Ne podrazumijeva se. Jer kao što sam napisala u jednoj od svojih prethodnih priča, ponekad ljudi krenu ka novopečenoj mami – bez mozga. S torbicom, ali bez mozga. Desi se! S dužnim poštovanjem do svih onih koji ga uzmu sa sobom. Pa da vidimo. Vjerujem…

Listam instagram, čitam portale o majkama, djeci, odgoju i roditeljstvu. Iz svakog drugog posta, teksta, retka, doslovno vrište podrške, ohrabrenja, poklici i uzvici “nisi sama, i meni je tako!” Neki je dan nekoliko mama blogerica napravilo projekt #svalicamajcinstva dijeleći svoja iskustva kako bi ostalim majkama dale do znanja da se sve one suočavaju sa istim problemima i izazovima. Čitam te postove, kako je teško, teku suze, gore im ručkovi, smrde im pelene beba, idu van – ne idu van, skaču, igraju se, pa na kraju suznih očiju sa smiješkom na licu zaključe kako svim srcem vole svoju djecu i kako se sve to isplati. Pa se zapitah, odakle to? Ta potreba javnog iskazivanja težine nečega što je od davnina potpuno “normalno, prirodno i nama ženama svojstveno”. I onda razvučem onaj…

Razmišljala sam o čemu ću pisati. Htjela sam napisati jedan pametan i dobar tekst, međutim, ništa od toga. Glava mi je prazna kreativnosti i puna zahtjeva, želja, zadataka. Kotačići se vrte ovako… Pomozi oko zadaće! Idi na roditeljski! Operi hrpu veša jer sve ispada iz kante! Baš bih mogla ispeći kolače. Samo ispeći, ne pojesti! Pripremi rođendanske proslave, ubij se od pospremanja i nakon proslave. Vuci automobilske gume i stolove po garaži jer muž to neće taknuti danima, umoran je od posla. Bole leđa, jajnici ispadaju, bubrežni kamenci se miču gore dolje…nije to ništa, vjerojatno od sjedenja. Vježbaj! Baci te bicikle u kut jer si jedva preživjela preskakanje preko njih. Peri tepihe pune čokolade i čipsa. Gledaj svoje napaćene radničke ruke i u panici zovi sve salone da ti urede…

Prošle su naše dvije godine. Svaki dan, samo ona i ja. Došao je i taj trenutak kada ona kreće u vrtić, a ja nazad na fakultet. Pripremala sam se, o da! Pripremala sam se mjesecima na sve što će me dočekati s tom promjenom, ali priznajem…nisam bila spremna. Njezina malena glavica odjednom je u grupi punoj drugih i kada dođem po nju nekako mi se čini tako malena, kao da se odjednom smanjila u tih par sati dok me nije bilo. “Mama!”, a moje je srce odjednom preveliko i guši me, ne mogu disati kako treba. Grli me i gleda kao da me nije vidjela danima i priča dok mi ne ispriča svaki događaj do zadnjeg detalja. Mislila sam da sam spremna. Krenuo je i fakultet i sada više nemam…

Oduvijek me zanimala stručna literatura posebno onu koja govori o razvoju mozga, upravljanju vlastitim postupcima i osjećajima te literatura o odgoju. Često čitam par knjiga paralelno. Oduvijek me zanimalo kako funkcioniramo, što se događa u nama, kako utječemo na druge ljude, koja su ponašanja poželjna i kojima radimo za sebe pa na kraju i za svoje dijete. Još u trudnoći sam krenula s čitanjem o odgoju. No, zar bi sve mame trebale čitati stručnu literaturu i pratiti njezine smjernice? Jesmo li loše mame ako nismo u toku s najnovijim izdanjima poznatih knjiga o odgoju? U kojem trenutku smo postale mame koje stavljaju kvačice pored svojih postupaka, za koje smo pročitale da su poželjni, u nekoj od stručnih knjiga? Da ne shvatite pogrešno, imam veliko poštovanje prema određenim autorima. Pročitala sam…